Umire li duša? Idemo li u raj?
foto: BigStock

Kamo idemo nakon smrti?

Autor: • 31. 10. 2014. • Mozaik7549 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Različite religije, mitologije i sustavi vjerovanja imaju i različito mišljenje o tome što se događa poslije smrti. Prikupili smo ih na jednome mjestu i posložili abecednim redom.

Ateizam

S obzirom da se s „one strane“ još nitko nije vratio da ispriča svoja iskustva i da za život poslije smrti nema baš nikakvih dokaza, ateisti ne vjeruju u zagrobni život. Bez obzira što je pomisao o vječnom životu vrlo utješna, niti jedna količina vjerovanja ne može ga učiniti istinitim. Ateisti se stoga usredotočuju na ovaj zemaljski život, a poslije smrti na neki način i dalje „žive“ kroz svoja djela i u sjećanjima svojih najmilijih. Također, tijelo se nakon raspadanja ponovno uključuje u prirodne procese i svi atomi koji su tvorili neko tijelo postaju dijelom nekog drugog organizma: drveta, kukca, ptice. Tako se može reći da je život sam po sebi vječan, iako pojedine jedinke imaju ograničeno vrijeme na zemlji.


Budizam

Budisti o smrti imaju slično mišljenje kao i hinduisti čije je vjerovanje Buddha uključio u novu religiju koju je osnovao. U osnovi tog vjerovanja je reinkarnacija, dakle ponovno rođenje u nekom drugom tijelu. No, za razliku od hinduista, budisti ne vjeruje zapravo u vječnu dušu, već u svojevrsni skup navika, sjećanja i želja koji će se reinkarnirati u nekom novom tijelu. Život u tjelesnom tijelu i za hinduiste i za budiste je zapravo negativan jer je tijelo izvor svih želja i žudnji od kojih se valja osloboditi, odnosno postići nirvanu. Kad se čovjek uspije osloboditi svih žudnji, ali i svih spona koje ga vežu za prošle živote te kad ne preostane više ništa za daljne reinkarniranje, čovjek će napokon postići potpuno oslobođenje.

Egipatska mitologija

Stari su Egipćani vjerovali u život poslije smrti, a to vjerovanje potječe iz priče o Izidi i Ozirisu koji su vladali Egiptom u samom njegovom početku. Njihov brat Set bio je ljubomoran na njih pa je skovao urotu u kojoj je Ozirisa pretvorio u krokodila ili u vodenog konja. Set je potom ubio Ozirisa i to je bio početak smrti kao takve. Oziris je postao vladar carstva mrtvih, a kad bi čovjek umro, njegova bi duša odlazila u podzemni svijet Duat gdje bi mu bilo suđeno. Duši bi se grijesi vagali i bila bi joj postavljena mnoga pitanja na koja je morala odgovoriti. Ako bi duša prošla na testu, mogla se čak pridružiti bogu sunca Ra u njegovim nebeskim kolima kojima bi svakoga dana prolazio nebeskim svodom donoseći ljudima toplinu i svjetlost. Pogrebni su rituali u starom Egiptu bili vrlo komplicirani, a svećenici su imali i posebne Knjige mrtvih čije iščitavanje bi pomagalo duši da što uspješnije prijeđe na drugu stranu. Također, jedan od uvjeta za sretan zagrobni život bilo je i mumuficiranje tijela, pri čemu bi se unutarnji organi polagali u zasebne posude s poklopcima u obliku određenih životinja jer se egipatska mitologija zasniva na totemizmu, odnosno vjerovanju u svete životinje.

Grčka mitologija

U vjerovanjima starih Grka, poslije smrti čovjeka nije čekala niti nagrada niti kazna, već otužno, vječno bivanje u zagrobnom svijetu, lišeno sreće, mržnje i ikakvih osjećaja. Prema grčkoj mitologiji vrhovni bog neba, Zeus, imao je dva brata: Posejdona, boga mora i Hada, boga podzemlja. Had je sa ženom Perzefonom vladao podzemljem koje je od vanjskog svijeta bilo odijeljeno rijekom mržnje, zvanom Stiks. U Hadu je bilo još nekoliko rijeka koje je valjalo prijeći: Aheront je bila rijeka boli, Kokit rijeka jadikovanja, Flegeton rijeka vatre, Leta rijeka zaborava, Mnemozina rijeka sjećanja i Eridan rijeka hladnoće koju spominje i Vergilije u svojoj Eneidi. Na drugu obalu rijeke Aheront, duše bi prevozio lađar Haron, a da bi mrtva duša doista stigla na drugu stranu, stari Grci su ispod pokojnikovog jezika ili na vjeđe stavljali zlatnike kao plaću lađaru. Lađar nikada nikoga nije prevezao u drugom smjeru osim Perzefone, Orfeja i Psihe.

Hinduizam

U Hinduizmu, baš kao i u budizmu koji je iz njega nastao, vjeruje se u reinkarnaciju, tj. u ponovno rođenje u nekom drugom obličju. Duša je za hinduiste dio „jive“, odnosno „prolaznog ja“. Smrt za hinduiste nije definitivni kraj, već prirodni proces tijekom kojeg se “jiva” oporavlja i u novom obliku vraća natrag na zemlju. Hinduisti spaljuju svoje mrtve što predstavlja proces pročišćenja, a pepeo se zajedno s cvjetovima nevena ritualno posipa po rijeci Ganges, što će duši omogućiti nastavak života. Ipak, spaljivanja su pošteđena mala neokaljana djeca, invalidi jer ionako pate i jogiji koji već žive pročišćeno. Također, ne spaljuju se ni oni koji su umrli od ugriza zmije kobre jer je to sveta životinja. Iako hinduizam poštuje žene, smatra ih inferiornima muškarcima. Takvo je stav iznjedrio i strašan običaj „sati“, danas srećom zabranjen, da se i udovicu živu spali na lomači zajedno s tijelom njezinog supruga kako bi se osigurao spas objema dušama.

Islam

Islam, baš kao i ostale dvije velike monoteističke religije, kršćanstvo i judaizam, vjeruje u zagrobni život u kojem će dobri biti nagrađeni, a zli kažnjeni. Muslimani također vjeruju da će doći dan velikog suda kad će Alah odrediti tko je zaslužio ići u raj, a tko u pakao. Taj dan se još naziva Dan ustajanja, buđenja ili podijele. Uskrsnuće će po vjerovanju Muslimana biti i tjelesno jer će Alah obnoviti tijela koja su istrulila, te ih, već prema zasluzi, poslati u raj ili pakao i to preko mosta čiji će prelazak pokazati kakav je netko bio za života: prelazeći most nečija će zla djela na vagi zvanoj „mizan“ pretegnuti i ta će se osoba strovaliti u pakao, dok će osoba koju krase dobra djela nastaviti put prema raju. Dvije su kategorije izdvojene iz ovog pravila: ratnici koji su umrli u ime Alaha izravno su zaslužili svoje mjesto u raju, dok je mjesto u paklu automatski osigurano za sve neprijatelje Islama. Muslimani vjeruju i da svaki čovjek prilikom rođenja dobije „meleka“, svojevrsnog anđela smrti koji će u smrtnom času doći po njegovu dušu.

Što se događa nakon smrti?

foto: BigStock

Judaizam

Judaizam je najstarija od tri velike monoteističke religije. Zanimljivo je da židovska religijska literatura ne govori baš puno o smrti i o tome što se događa nakon fizičke smrti tijela. U Tori nema dijelova koji govore o uskrsnuću, pa se to smatra utjecajem iz kršćanstva. No ideja o životu nakon smrti prisutna je u judaizma već više tisuća godina, a glavna joj je karakteristika ponovno ujedinjenje s precima. Židovstvo se u odnosu na kršćanstvo i islam znatno manje usredotočuje na ono što dolazi nakon smrti i više pažnje posvećuje životu na zemlji tijekom kojega je svaki čovjek dužan poštovati božje zakone. Za razliku od ostalih religija, židovstvo smatra da će podvrgavanje božjim zakonima donijeti spasenje svima, neovisno o tome kojem narodu i vjeri pripadaju. Također, judaizam dug i ispunjen život smatra blagoslovom, nakon kojeg dolazi smrt kao prirodan proces.

Kršćanstvo

Kršćani vjeruju u život poslije smrti, a kakav će on biti ovisi o tome kakvi ste bili za vrijeme zemaljskog života. Prema kršćanskom vjerovanju, poslije smrti duša napušta tijelo i, prema zaslugama, odlazi u raj ili pakao. U raju dobrog čovjeka očekuje vječna milost i uživanje u društvu Boga, a u paklu vječna muka i patnja u društvu Sotone. Svatko može zaslužiti ulazak u raj, bez obzira na grijeh koji je počinio, ako se prije smrti iskreno pokaje. No ako netko umre a da se nije pokajao, čeka ga pakao. Donedavno je postojalo i vjerovanje u čistilište kao mjesto gdje odlaze nekrštena djeca i one duše koje se prije smrti nisu pokajale, ali njihov grijeh nije prevelik. Tamo čekaju pročišćenje, nakon kojeg su spremne za ulazak u raj. No, vjerovanje u čistilište je napušteno 2006. godine odlukom pape Benedikta XVI.

Rimska mitologija

Rimska je mitologija gotovo u potpunosti preuzeta od grčke, pa su i vjerovanja o zagrobnom životu vrlo slična. Baš poput grčke, i rimska je religija bila politeistička, a svaki grčki bog imao je svog rimskog pandana. Vrhovni je bog u Rimu bio Jupiter, također bog oluja, groma, munje, ali i svjetla. Njegov brat zadužen za podmorje bio je Neptun, a onaj koji gospodari podzemljem zvao se Pluton. Njegova žena bila je Prozerpina, a Pluton ju je, baš kao i u grčkoj mitologiji, oteo i odveo sa sobom u podzemni svijet. Pogrebni običaji staroga Rima nalagali su da svatko tko naiđe na mrtvo tijelo (a tada to nije bio rijedak slučaj), mora po pokojniku posipati šaku zemlje. To se činilo kako bi se umilostivila pokojnikova duša, koja bi se, ako ne bi bila adekvatno ispraćena na drugi svijet, vraćala i progonila žive. I u starom Rimu uz pokojnika bi se ostavljao novac kojim bi se plaćala putarina za onaj svijet.

Slavenska mitologija

Zbog nepostojanja pisanih izvora, o slavenskim se vjerovanjima ne zna baš puno, iako su neki elementi sačuvani u tradiciji koja je vidljiva dobrim dijelom i danas. Za svaki dio svakodnevnog života postojalo je nadlžno božanstvo pa je tako vrhovni bog bio Svarog ili Perun. Boginja smrti bila je Morana, što je vjerojatno povezano s praindijskom riječi „mara“ što znači „umrijeti“. Morana je bila boginja smrti, ali i zime, kiše, hladnoće i leda, a stari su Slaveni vjerovali da je kriva za sve vremenske nepogode, ali i za smrt ljudi, žvotinja i biljaka. Postoje različita vjerovanja u to kako je Morana izgledala: i dok su je jedni zamišljali kao lijepu, mladu djevojku, bijele puti, crne kose i s kandžama na rukama, drugi su je zamišljali kao staru, ružnu babu zvanu još i Baba Jaga (poznata i pod imenom Baba Ruga ili Baba Zima). Morana se vozila u ljusci od jajeta ili letjela na metli, što je prijevozno sredstvo kasnije vezano uz vještice. U prošlosti je postojao običaj spaljivanja Morane, što je bio znak da se zima bliži svome kraju. Taj se običaj u nekim krajevima zadržao do danas. Također, s time su povezani i običaji maškaranja kako bi se otjerala zima. Inače, stari su Slaveni svoje mrtve štovali kao svojevrsna božanstva, a taj je običaj donekle sličan onome američkih indijanaca. Vjerovali su da pokojnikova duša prelazi u drugi svijet koji se nalazio s druge strane velikog mora.

Ključne riječi Sve o temi: ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.