Omiljena stara odjeća
foto: BigStock

Komadi odjeće puni uspomena

Autor: • 15. 12. 2014. • Mozaik1048 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Svatko ima omiljeni komad odjeće. Može to biti i nešto staro i jeftino, ali baš nas uz taj komad odjeće vežu najljepše uspomene. Pitali smo naše čitatelje koji su njima komadi odjeće najvažniji u životu. Dobili smo pregršt sjajnih odgovora, pa evo nekih od njih…

Snježana

Najdraža od svih odjevnih predmeta je bila karirana, svijetlo i tamno plava, flanelasta, košulja mojeg tate. Nakon svakog pranja, potajice sam ju uzimala i nosila, u školu ili slobodno vrijeme, njuškala sam kragnu u kojoj se zadržavao miris tatinog losiona i omekšivača i željno čekala,kada će ponovno doći kući iz privremenog rada iz Berlina.Nedostajao mi je moj tata, njega sam obožavala i ta košulja je bila utjeha, zavidjela mojim prijateljicama koje su imale tate uza sebe s kojim su dijelile djetinjstvo. Moj tata je dolazio samo dva puta u godini i tada smo bili nerazdvojni. A onda,dogodio se razvod, tate više nije bilo, ostala sam s mamom, nije pomagala njena nježnost niti ljubav jer ja sam tugovala, sve češće nosila tatinu kariranu košulju, bila je velika i cijela sam se u nju umatala, u njoj je ostala sva moja ljubav i čežnja za mojim tatom kojeg sam sve rijeđe viđala. Život nas razdvojio, ja sam odrasla, košulja je i dalje bila u mojem ormaru, i dalje sam ju oblačila ali samo u osami svoje sobe. A onda sam se udala, odselila, izrodila sinove koji su odrastali i čudili se mami i njenoj već pomalo ofucanoj, ogromnoj košulji. Za tatom sam i dalje čeznula jer unuci nisu upoznali svojeg velikog djeda. Nakon osamnaest godina razdvojenosti i neznanja o mojem tati, stigla je vijest, umro je u tuđini, sam, bez svojih najbližih i bez mene uz uzglavlje da mu podarim svu svoju ljubav i kažem koliko ga volim. Sahranili smo ga na gradskom groblju, nekoliko ulica od mojeg doma, u rodnom gradu, gdje sam željno, kao dijete iščekivala njegov dolazak. A košulja je i danas najvažniji dio mojeg ormara, ne nosim ju jer je i ona zaslužila mirovinu ali još uvijek ju povremeno zaogrnem, pomirišem, zažmirim i u mislima razgovaram sa mojim tatom.


Dijana

Volim svoju žutu spavaćicu na cvjetiće koju sam imala u rodilištu nakon rođenja sina. Ne mogu opisati te osjećaje, uzbuđenje, te prve sate sa svojim malim zlatom koje sam toliko sa strepnjom isčekivala i onda olakšanje što je sve prošlo ok, što mi je zdrav, tako savršen, što mi diše na prsima i ne mogu skinut pogled s njega. I zato kada ju vidim vratim se u taj događaj koji mi se toliko urezao u pamćenje, srce mi obuzme velika radost, raznježnim se, joj ja bi opet! I čuvam ju opranu za to sve ponoviti!

Josip

Moje kaubojsko odjelce za maskenbal po koje mi je majka morala ići do Trsta da ga kupi jel kod nas tada toga nije bilo. Bio sam taaaakoo sretan a nosio ga 3 sezone i ne samo u ˝dane maškara˝. Ah ta vremena, sa sjetom se sjetim, sve je tada bilo bolje pa i kvaliteta odjeće, bilo je kako se ono kaže ˝peri-deri˝ tako da sam odijelo sačuvao sve ove godine i sada će ga moj sin još moće nositi i vratiti me u te divne prošle dane.

Martina

Svatko od nas ima najdraži odjevni predmet koji ga čini savršenim. Prije nekoliko godina, čisteći bakin ormar, nakon što je umrla, odlučila sam potražiti nešto njeno što bi ostalo kod mene, a ostale robe bi se riješili. Mama, sestra i ja smo u tišini pregledavale svaki komad robe tužnim pogledima jer nam je neizmjerno falila. Na tren mama zastane i samo nabaci osmijeh na lice, kao da je ugledala nešto posebno. Sestra i ja se samo pogledale, pa ju upitale čemu taj osmijeh. Tu je počela priča o vestici na kopčanje koju je držala u rukama. Baka si ju je kupila na sajmu dok sam ja bila još mala, rekla je. Nakon što sam narasla, poklonila mi ju je, bila sam vrlo sretna, nastavi. Nosila sam ju vrlo rado, samo za posebne prigode. U njoj sam upoznala vašeg oca. Nakon udaje sam ju zaboravila uzeti sa sobom. Mislim da je vrijeme da ju sad ja poklonim tebi. A baka bi bila vrlo sretna, jer jedna stvar koja je činila nju i mene sretnom, sad će činiti i tebe, rekla je. Plava vestica boje oceana, s čipkom oko vrata i malim izrezbarenim, srebrnih gumbima koji kao da su s najskupljih balskih haljina, možda nije izgledala posebno dok mama nije ispričala tu priču. Jednog dana, moja će ju kćer možda obući, ali prvo ću je ja s ponosom nositi jer je to stvar koja je svjedok najljepših uspomena u našim životima.

Anita

Prave dimije. Kad se sjetim,suza krene. U ulici je bila susjeda koja je iz Bosne i svaki dan u šarenim dimijama seće gore-dolje po ulici. Ne znam kako su takve dimije dospjele u mamin ormar, ali vješto sam îh prisvojila. Nije bilo bitno sto su za 2 broja veće, preduge, što izgledam kao strašilo, meni su bile cool. Sve je bilo ok, dok sam ih nosila po doma, ali kad sam otišla u školu u njima, mama je poludjela i idući dan ih bacila. Dugo smo vodile borbu vađena dimija iz smeća i bacanja opet. Na kraju mi ih je zapalila.

Goran

Nisam baš neki obožavatelj odjeće, gledam je više kao “potrošnu robu”, ali postojao je taj jedan vuneni pulover… Moja prva djevojka (uz to i šefova kćer – zabranjeno voće), prva prava veza i njeno prvo putovanje otkad smo u vezi (a često je morala putovati). Tri mjeseca nakon što smo prohodali, provela je par dana u Beču, a ja sam jedva dočekao da mi se vrati. A i ona, kako kaže. Vratila se s poklončićem za mene – divnim sivim vunenim puloverom s nekim zelenim detaljima: njen prvi poklon meni! Bio sam oduševljen, nisam mogao vjerovati da mi je kupila poklon (nisam do tad baš dobivao poklone…). Pulover mi je, iako je bio “pikav” (smeta za kožu, bocka..), pristajao savršeno i baš sam ga volio! Par dana nakon toga, bio sam kod tete u Zagrebu u tom istom puloveru. U žurbi pri povratku kući – pulover je slučajno ostao kod nje, a ona ga je dobronamjerno ubacila u perilicu rublja i oprala na previsokoj temperaturi. A ja sam malo krupniji čovjek, nije da se baš mogu uvući u baby odjeću u kakvu se pulover nakon tog pranja pretvorio. Teta ga je razvlačila na sve moguće načine, ali nije se dao vratiti u prvobitno stanje! Razočaran time što se desilo, čavlima sam ga zabio u zid moje stare sobice i sad eto imam divnu vunenu “sliku” na zidu. I dan danas i moja draga i ja žalimo za tim puloverom, puno nam je značio i baš je bio poseban. Ali i dalje stoji u staroj sobici u kući mojih roditelja, već punih 8 godina. P.S. Ta moja draga je danas moja supruga i uvijek se sjetimo te priče oko pulovera, tko zna, možda će beba koja nam stiže u veljači moći nositi mini-puloverčić (s rupicama od čavlića).

Branka

Ovo darivanje me podsjetilo da negdje u kutiji svojih uspomena još uvijek čuvam jednu običnu bijelu majicu kratkih rukava.Bilo je to davno kada sam dobila kao dar tu majicu. Moja velika mladenačka ljubav i ja nakon štednje cijele zime odlučili smo se u proljeće posjetiti Veneciju. Venecija i dvoje zaljubljenih i tri dana nezaboravna doživljaja. Lutajući tako gradom u nekoj sporednoj uličici ugledali smo izlog sa majicama sa tiskom. Odlučili smo uzeti dvije iste majice sa simbolom i nazivom Venecija. Slijedeća dva dana šetali smo Venecijom sretni i zaljubljeni u tim majicama. Ja još uvijek čuvam majicu i sjećanja na proljeće u Veneciji , a nadam se i on…

Dunja

Ma ne postoji netko da nije imao najdraži odjevni predmet, to je kao i srodna duša, mora biti nešto što je samo za tebe stvoreno. Moja najdraža stvar je košulja. Starija je od mene a prekrasna. Bila je mamina koju je ona dobila za 25 rođendan. Etno. U srednjoj sam je školi nosila na traperice, na faksu i sada još uvijek ju kombiniram na apsolutno sve. Jednom sam išla na slijepi spoj, naravno u košulji i trapericama, i dočekao me dečko u vesti, trenirci i cipelama. Valjda nije gledao šta oblači, ali bio je simpa. I pita on mene “A kako si se to obukla, pa kao da si mami ukrala tu košulju?”. Nisam mu ništa odgovorila nego ispričala se i rekla da moram ići. Uvijek se sjetim toga, i žao mi je što ga ja nisam pitala nešto o njegovoj “divnoj” kombinaciji!

Stanko

Moj najdraži odjevni predmet bio je navijački hoodie mog omiljenog kluba. Kažem bio jer mu se dogodilo nešto za što sam mislio da se događa samo na televiziji. Mama ga je zabunom oprala na previsokoj temperaturi i smanjio se tako da više ne stanem u njega. Ali i dalje ima posebo mjesto u mom ormaru, možda će ga jednom naslijediti moj sin. Još uvijek si nisam kupio novu takvu majicu jer sam za onu bio previše vezan. No sad si baš mislim da znam na što bih potrošio dio od tih 1000 kn.

Ključne riječi Sve o temi: ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.