Zašto postanemo kao naši roditelji?
foto: BigStock

Iznenađenje na 64. rođendan: Ista sam mama!

Autor: • 22. 04. 2015. • Mozaik1354 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Kako se to samo tako brzo dogodilo, nikad neću razumjeti. Pa bilo je jučer kad smo se moje srednjoškolske prijateljice i ja smijale ideji da ćemo jednom biti stare i pjevale pjesmu od Beatlesa “Will you still need me, will you still feed me, when I’m sixty-four?” Možda će moji roditelji jednoga dana napuniti 64, ali ne i ja! Imala sam čitav život ispred sebe, veliku priču koja je samo čekala da bude napisana. A sada, koliko god to nevjerojatno bilo, evo me – ovaj ću tjedan napuniti 64, piše na portalu Huffington Post njihova kolumnistica Nancy Sommers.

Život je doista tajanstven: jednoga si dana nevjerojatno mlad, zamišljaš budućnost punu uskličnika, a već drugog dana imaš 60 godina i čini ti se da je život ipak više ispunjen upitnicima. Godine životu donose određenu jasnoću koja nam fali dok smo mladi i dok mislimo da će uvijek biti vremena i šansi. Život je dragocjeniji danas, manje divlji, a iznenađenja koja se pojavljuju više cijenimo. Evo jednog koje me iznenadilo prošli tjedan:


U redu je da postanete vlastita majka. Desetljećima sam ponosno tvrdila da nikad neću biti kao ona i trudila sam se prečuti njezine riječi i savjete. Njezin glas je, dok mi je bilo 20 ili 30, bio kritizerski i osuđujući te naročito glasan u trenucima dvojbe ili niskog samopouzdanja. Moja majka nije voljela moju odjeću (‘Ne ideš nikamo u ovome! Izgledaš kao hipi!’), nije voljela moju dugu kosu, (‘Izgledaš kao da nemaš ni prebijene pare!’) i, naravno, nije voljela moju težinu (‘Zaista ćeš pojesti TO?’). Možda sam jače trebala naglasiti svoju neovisnost i pobjeći na drugi kraj zemlje da izbjegnem vidjeti svaku sličnost. Možda sam se trebala ‘otparati’ njezin glas od sebe i ‘prišiti ga’ ponovno s novim uzorkom, kako bih cijenila to što su naši životi ipak isprepleteni.

Moja je majka sramežljiva, povučena žena kojoj je majka umrla kad joj je bilo samo sedam godina i koja je pobjegla iz nacističke Njemačke u 12. godini sa sestrom i ocem. Odrastanje u nacističkoj zemlji naučilo ju je da bude neprimjetna, izbjegava kontroverze i nikad ne nosi nešto što bi moglo privući pozornost. Više od ičega, moja majka nije željela da naša obitelj, koja je živjela u Indijani, izgleda kao netko tko je došao odnekud izdaleka. Bila je jako svjesna da je život vrlo nepredvidljiv i željela je da se njezina kći oblači za tu neizvjesnu budućnost.

Ono što me pogodilo, sad kad imam 64, jest kako sam profiltrirala majčin glas tako da čujem samo kritiku ali ne i brojne riječi nježnosti, niti da primijetim njezin velikodušni duh. Tek kad sam vidjela kako se moja majka odnosi prema mojim kćerima, primijetila sam s koliko milosti to čini. Dok sam slušala kako hvali šarenu, raznovrsnu odjeću svojih unuka, divi se njihovim ekscentričnim frizurama i potiče ih da budu neovisne djevojke koje privlače pažnju na sebe, počela sam čuti neki drugi majčin glas – glas koji sam željela proslijediti.

Sada ponekad ulovim samu sebe kako svojim kćerima govorim onim ohrabrujućim glasom svoje majke i preuzimam njezine velikodušne navike. Kako i moja majka, i ja svojim kćerima šaljem djeteline s četiri lista, zečje šape i bubamare za sreću u putovanju i životu. Djela ljubavi i brige uvijek su dobrodošla u svijetu koji nikad nije dovoljno siguran za našu djecu. Baš poput moje majke, pečem kolače od jabuka ujesen, veselim se travnju i sadnji ljiljana i kolovozu i zrelim šljivama i nektarinama.

Sa 64 godine iznenađuje me otkriti naše međusobne veze i sličnosti. Ponekad zamišljam da idem u kupovinu sa svojom majkom, da se smijemo zajedno isprobavajući odjeću i da ja kažem: ‘Da, upravo TO ću obući!’

Ključne riječi Sve o temi: , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.