Jesmo li nekad bili bolji, sretniji i zadovoljniji?

Nerijetko o prošlosti govorimo u superlativima, dok nam se sadašnjica čini ružnom zamornom i sivom. Pa tako čujemo da se je u Jugoslaviji živjelo bolje, da smo se više voljeli i cijenili, a da smo danas siromašni, otuđeni, puni mržnje. I ljetovanja su nam nekada bila ljepša, da ne govorimo o druženjima i večernjim izlascima. Je li se zaista toliko toga promijenilo na gore od vremena kada smo bili mladi i bezbrižni? Zašto se prošlost čini boljom od budućnosti?

Prema nekima, emocije iz prošlosti doživljavamo intenzivnije nego sadašnje emocije pa nam se prošlost čini intenzivnijom od vremena kojeg živimo. No čini se da to ipak nije istina. Prema istraživanju kojega su Leaf Van Boven, Katherine White i Michaela Huber objavili 2009. godine u stručnoj publikaciji Journal of Experimental Psychology: General, istina je sama suprotna.

Ti su znanstvenici prikazivali ispitanicima isječke iz filmova strave i užasa. Gledatelji su odmah nakon gledanja ocijenili prvi isječak vrlo zastrašujućim. Isto su mislili i odmah nakon što su pogledali drugi isječak. No nakon gledanja drugog isječka, prvi im više nije bio tako strašan. Intenzitet emocije je jednostavno splasnuo s vremenom, nije se pojačao.

Dakle, jasno je da se emocije iz naše prošlosti nisu pojačale. Zašto onda i dalje mislimo da nam je nekada bilo ljepše, veselije, sretnije?

Odgovor na pitanje možda možemo pronaći u drugom istraživanju kojega su Tory Higgins i Charles Stangor objavili u stručnoj publikaciji Journal of Personality and Social Psychology daleke 1988. godine. Prema njima, kada ljudi prosuđuju neke stvari, obično to rade uspoređujući ih s nečim drugim.

Primjerice, ako kažu da je koncert odličan, odličan im je u usporedbi s ostalim koncertima koje su dotad vidjeli. A kada se radi o događajima iz prošlosti, ljudi pamte ocjenu koju su im tada dali. Na primjer, ako je osoba u srednjoj školi bila na koncertu omiljene grupe mogla je zaključiti da je taj koncert odličan. Tu bi prosudbu donijela na dotadašnjem iskustvu. I danas kada se prisjeća tog koncerta misli da je odličan. No kada bi sa sadašnjim iskustvom ponovno bila na identičnom koncertu, danas joj uopće ne bi bio odličan. Naprotiv.

Kada se prisjećamo događaja iz naše mladosti, mnoge stvari pamtimo kao odlične, fantastične ili čak savršene. I pri tome zaboravljamo na temelju kojih iskustava smo donijeli tu ocjenu. Sada kada smo stariji i puno iskusniji, puno nas je teže impresionirati. I zato zaključujemo da je sve bilo bolje kada smo bili mlađi. Tada su nas puno manje stvari oduševljavale i ispunjavale zadovoljstvom.

Dakle, istina je, zbog manjka iskustva, bili smo sretniji i zadovoljniji. Čini se da je upravo to najveća prednost mladosti.