Jovanka: Tito mnogo radi, čak ga ni glava ne zaboli!

Prije točno 35 godina, 4. svibnja 1980. godine, umro je Josip Broz Tito – lider Jugoslavije, proslavljeni ratni komandant i jedan od osnivača te čelnik Pokreta nesvrstanih. Njegova uloga u tom pokretu, u kasnijoj fazi, posebno je upamćena po dosljednom nastojanju da se nesvrstani zadrže po strani od utjecaja pojedinih problokovski opredijeljnih članica. Tim povodom donosimo članak iz daleke 1970. godine kada je zagrebačka Arena razgovorom s Jovankom Broz najavila Dan mladosti koji se je obilježavao 25. svibnja. 

Ovoga puta je naš gost porodica koju svi znamo. Najdraža porodica Jugoslavije: Josip i Jovanka Broz, Užička 15, Beograd. Jovanka je u Užičku ulicu broj 15 stigla u svojoj dvadeset drugoj godini. Bila je kasna jesen 1945. Završeni izbori za Ustavotvornu skupštinu. Bivša skojevka, ratnik VI proleterske divizije, komesar kirurške bolnice, major Jugoslavenske armije Jovanka Budisavljević postala je žena s najčasnijim zadatkom: da brine sve brige najdražeg čovjeka Jugoslavije.

Ponekad se žali: “Tito mnogo radi. Mislim da bi se morao više odmarati. Nije zgodno da ja, njegova supruga, tako govorim, ali takva energija rijetko se susreće…”

Čini se da se Josip Broz nikada ne zamara. I onda kad svi iz njegove pratnje na zamornim putovanjima osjete poneku smetnju, on izgleda poletno. “Čak ga ni glava ne zaboli”, kaže njegova supruga.

Taj izuzetni čovjek, metalski radnik, priznati strateg Josip Broz, revolucionar je novoga tipa; on ne samo da shvaća svoje vrijeme nego i bitno utječe da vrijeme teče novim, revolucionamim tokovima. Ne živi izdvojeno, ne živi za sebe. On i njegova supruga nikad nisu sami. “Čak ni onda kad smo na odmoru, nismo sami”, priča drugarica Jovanka. “U toku čitavog mjeseca odmora samo nekoliko puta sami objedujemo…”

Josip Broz rano ustaje i kasno liježe. Njegove su dužnosti goleme. Samo malo vremena poslije ručka iskoristi za odmor. Njegova supruga tada obično čita novine. Tiho se osmjehuje kad o tome govori: “Htjela bih da budem upoznata sa svim što se događa.”  Brozovi imaju veoma malo slobodnog vremena. O onom što će se raditi u kući uglavnom se brine domaćica.

Kad stignu, rado odlaze u kazalište. Vole i filmove. “Tito najradije gleda akcione filmove”, kaže Jovanka Broz.  “Akcioni filmovi ga odmaraju. Ja nerado propuštam i TV program. Osobito volim ‘Ekran na ekranu’ i ‘Vremeplove’.”

Josip Broz ovoga maja navršava sedamdeset šest godina. Ove godine ima još tri jubileja: pola stoljeća članstva u partiji komunista, četrdeset godina od povijesnog zahtjeva da se Partija oslobodi frakcionaštva i trideset godina otkako je na čelu Komunističke partije Jugoslavije. One godine kad mu je povjeren mandat generalnog sekretara KPJ, u Kominterni je Manuilski govorio da je Komunistička partija Jugoslavije “zaražena provokatorima i špijunima”. Josip Broz je u Moskvi 1939. obećao: “Oprat ćemo ljagu!” I ljaga je krvlju naših naroda oprana.

Ljagu je oprao Josip Broz, koji je Partiju i naše narode umio voditi, “videći dalje od drugih i želeći jače od drugih”. Nikada nije čekao da netko drugi obavlja njegove poslove. I nije htio, uvjeren u stvaralačku i revolucionarnu snagu svojih naroda, da netko drugi daruje slobodu tim narodima. Vratio je vjeru u Partiju, jer je Partiji dao mladost. Često govori: “Omladina je bila duša našeg pokreta!”

Sve dok revolucija traje – a revolucija traje – ratniku nije lako. A najmanje je lako vođi revolucije. “Problemi su sve složeniji. Poslova je sve više i više. Nije lako stajati za kormilom jednog takvog broda, nije lako biti šef države… Sve je to skopčano s mnogo samoodricanja i napora”,  s razumijevanjem o svome suprugu govori Jovanka Broz.

A Josip Broz smiono kormilari, okrenut uvijek onome što će biti, onima koji dolaze. Uvijek uspravan, uvijek čovječan, uvijek graditelj. “On je heroj. Heroj ne u tom smislu što tobože može da zaustavi ili izmijeni prirodni tok stvari, već u tom smislu što je njegova djelatnost svjestan i slobodan izraz toga nužnog i neumitnog toka”, kaže drugarica Broz.

Najdraža porodica Jugoslavije brine brige svih Jugoslavena. I kad im ovoga svečarskog maja šaljemo čestitke, kad im upućujemo svoje najljepše želje, to onda znači: želimo sreću svim porodicama Jugoslavije.

/autor: Jovo Popović, Arena, svibanj 1970./Yugopapir/)