Što se događa kad umremo
foto: BigStock

Strah od smrti je dobar, iskoristite ga!

Autor: • 16. 06. 2015. • Aktivno starenje3573 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Malo je što u životu konstantno kao što je konstantan strah od smrti.  Počinje s mišlju da ćemo izgubiti roditelje, preko toga da se bojimo za vlastiti život kako nam djeca ne bi ostala siročad, pa sve do zadnjeg trenutka u kojem mislimo kako je nepravedno da se život nastavlja bez nas. Ovo je jedna stvarna i velikim dijelom osobna priča.

Rađamo se da bismo umrli, reći će mnogi potpuno hineći ravnodušnost oko te jednostavne životne činjenice. No što se događa nakon što izdahnemo posljednji dah, nakon što okačimo opanke o klin ili jednostavno prdnemo u fenjer? Ako je vjerovati kršćanskoj kulturi u kojoj živimo, a koja je sazdana na potpunom negiranju smrti kroz uskrsnuće, čeka nas i bogat, i zanimljiv program uz druženje s dragim ljudima na vječnom pikniku rajskih poljana. No, ipak, nitko koga znamo nije svjedočio o njemu pa je sasvim razumljivo da većina, pa čak i vjernika, ove najave onostranog života prihvaća s figom u džepu.


Pa tako i naši susjedi Stanići, Ana i Joso. Nikada nisu bili  omiljeni u ulici i nikada se nije čula lijepa riječ o njima. On je bio podrugljiv, žene su govorile da je neugodan i napasan. Ona je bila škrta i često je zakidala najamne radnike koji su radili kod njih. Govorila im je da ih je ona spasila od gladi u teškim poslijeratnim godina kada su i njihovi roditelji nadničili kod nje za šaku brašna, dokazujući tako svoju nadmoć. Pamtim ih kao stare, nju uvijek u crnini. Ana je dane provodila na prozoru i sve je znala, tko s kim, kada i gdje. S druge strane, kuću su ogradili dvometarskom ogradom i rijetko je tko znao kako izgleda njihovo dvorište. „Pusti, ni njima život nije lak“, govorili su stari ljudi potiho pričajući kako su Stanići imali sina koji je kao pučkoškolac aktivirao bombu zaostalu iz Drugog svjetskog rata. Drugu djecu Ana nije uspijevala roditi živu. Išli su redovito u crkvu, čak i za vrijeme Jugoslavije, na prozor su za Božić stavljali kičaste plastične jaslice s treperavim svjetlima. Razumljivo, oboje su vjerovali da ih čeka zagrobni život u kojem će se ponovno naći sa svojim djetetom.

Pa ipak, iako su cijeli život proveli moleći i radeći, njihova je vjera bila napuknuta poput starog porculanskog servisa. Naizgled savršena, ali izbliza puna sitnog krakelira, naborana. Nagrizao ih je strah od smrti koja jednostavno gasi sve – poput nestanka televizijskog signala. „Ako ima nečega, vratit ću se da ti kažem. Dat ću ti znak“, rekao je Joso Ani par mjeseci prije no što je stvarno otišao. A ona je čekala iz godine u godinu. I tako puno desetljeće, sve dok se i njen signal nije ugasio. „Rekao je da će se javiti, ako ima života nakon smrti“, često je ponavljala u zadnjim godinama svoga života. Bio bi joj dovoljan i samo san u kojem bi se Joso pojavio, ali ni to nije dobila, jer snove ne možemo naručiti. I ne mogu se oteti dojmu da ju je tih nekoliko zadnjih godina na životu držao upravo strah od smrti i čekanje „znaka“ koji će joj reći da je sve u redu, da život ne prestaje kada se tijelo pretvori u truplo.

Mogli bismo sad zaključiti da je smrt loša, jer bojimo se samo loših stvari. No strah od nje ne mora biti loš, jer sve što činimo u životu, činimo iz ljubavi ili straha. Stručnjaci stoga ovaj strah dijele na racionalan (motivirajući) i iracionalan (paralizirajući, onaj koji nas čini mrtvima još za života), što je vrlo lako objasniti.

Zbog straha od smrti možemo činiti dobra dijela po kojima će nas ljudi pamtiti nakon smrti. Možemo ostvarivati svoje ciljeve, svjesni da vrijeme nije neiscrpno. Možemo prestati čekati da se dogodi „ono nešto“ i iz stagnacije prijeći u akciju. Strah od smrti nas može usmjeriti na smislenije odnose, iskreniju komunikaciju, lakše podnošenje odbijanja, može nas fokusirati na lijepe stvari u životu.  Možemo i prihvatiti zdravije životne navike koje će dovesti do toga da doživimo duboku starost. Ali i duboka starost nema smisla, ako u njoj ne uživamo, ako ne živimo u sadašnjosti.

Stanići iz ove priče, rekli bi psiholozi, nisu racionalno koristili svoj strah i živjeli su u budućnosti. Mislite li da su je dočekali? Na koji način vi upravljate s ovim strahom? Ili on upravlja s vama?

Ključne riječi Sve o temi: , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.