Zašto se snahe i svekrve svađaju?
foto: BigStock

Zid šutnje: Moje odraslo dijete ne želi razgovarati sa mnom!

Autor: • 23. 07. 2016. • Kolaž, Mozaik3264 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Odrastanje je kompliciran proces – kako za djecu, tako i za njihove roditelje. O jednom aspektu odrastanja, povlačenju sada već odraslog djeteta u sebe, otvoreno za portal Next Avenue progovorila je Jill Smolowe:

U bolnim danima nakon muževe smrti 2009. godine, napisala sam govor posvećen njemu. Zaključila sam ga riječima iz ‘Knjige smijeha i zaborava’ Milana Kunder koje kažu: ‘Ljubav je konstantno preispitivanje’. Takav je bio i brak kojeg sam dijelila s Joem: stalno preispitivanje koje je bilo međusobni otkrivanjem.


Iako mi pamćenje baš nije neko, sjetila sam se Kunderinih riječi koje sam pročitala prije 30 godina. Dodatno me iznenadilo da te riječi točno odražavaju naše 24 godine braka. Smatram da upravo te riječi predstavljaju najtočniju definiciju ljubavi.

Otkako se sjećam, uvijek mi se činilo da je najbolji način za izražavanje ljubavi zadržati stalno zanimanje za interese, želje i težnje onog kojeg voliš. Uvijek sam ga pažljivo slušala i postavljala potpitanja.

Stoga možete razumjeti nepriliku u kojoj sam se našla. Naime, moja prelijepa 22-godišnja kći vratila se kući nakon završenog fakulteta i s diplomom u rukama. Ponovno se uselila sa mnom nakon nekoliko godina izbivanja. Kad se vratila nije samo bila zrelija, nego i sigurnija u to tko je zapravo – a to je, između ostalog, netko tko ne želi niti čuti, a kamo li odgovarati na majčina pitanja. Umjesto da moja zapitkivanja doživi kao izraz ljubavi, ona ih je počela smatrati izrazom nepoštovanja i zadiranja u njezinu intimu. Za nju, roditelji su morali biti ovdje, no biti posve tihi.

Tako blizu, a opet tako daleko

Dok nismo živjele skupa, mogla sam se miriti s takvim emocionalnim distanciranjem. Tijekom njezinog školovanja bila sam se navikla da na e-mail ili tekst poruku koju bih joj poslala možda neću dobiti odgovor. Moja mi je kći govorila samo one stvari koje mi je željela reći i kad je bila za to raspoložena.

Na moje veliko olakšanje, ponekad bi sa mnom podijelila pravo more informacija čime bih dobila uvid u njena razmišljanja i život. Kao i mnogi pripadnici milenijske generacije, ona je slobodno dijelila mnoge informacije koje nama, baby-boomerima, nikad ne bi palo na pamet podijeliti s našim roditeljima.

No često mi se činilo da je informacijama koje moja kći dijeli sa mnom prošao vijek trajanja i da one zapravo ne odražavaju njezine trenutne preokupacije. Morala sam pronaći način kako nastaviti živjeti a da neke stvari jednostavno ne znam. S vremenom sam se s tim pomirila. Nisam brinula oko onoga što ne vidim.

No, sad ponovno živimo zajedno i sada više ne mogu nijekati da primjećujem neke stvari: kad odlazi i dolazi, što radi, što ne radi. Posljednjih sam godina naučila da je neke stvari bolje ne pitati, no to mi nimalo ne olakšava.

Previše pitanja

Kad je vidim da izlazi iz kuće, teško mi je ne pitati je (ljubazno, naravno) kamo ide? Kad se vrati iscrpljena s posla, teško mi je ne pitati je je li se naradila? Kad vidim da se našminkala i uredila, teško mi je ne pitati je koja je posebna prilika?

Dodatni mi je izazov pomiriti se s njezinim raspoloženjima. Na teži sam način naučila da ona jednostavno ‘Kako si?’ smatra nasilnim zadiranjem u njezinu privatnost. Otada se nastojim držati po strani. Ali uopće ne pokazivati interes, pa čak ni brigu, kad primijetim da mi dijete ima neki problem mi je kao da ne dišem.

U traganju za raznim roditeljski tehnikama, puno sam čitala o ‘novim odraslim ljudima.’ Također, pitala sam za savjet mnoge prijatelje koji također imaju odraslu djecu. Bilo mi je lakše nakon saznanja da nisam jedina s ovim problemom i da mnoga djeca dižu oko sebe taj zid nepovjerljivosti i tišine kad se vrate u roditeljski dom. Jedna mi je prijateljica rekla d joj je njezin terapeut savjetovao da svako pitanje započne riječima: ‘Zanima me’. Također, rekla mi je i da ton treba biti prilagođen: obziran, nezahtjevan, ‘ne želim biti znatiželja ali…’

Smislila sam svoju vlastitu verziju pa sam kćer pitala na način: ‘Ne znam želiš li mi to reći, ali zanimalo bi me…’ Ova je taktika bila uspješna u 50 posto slučajeva. U preostalih 50 posto dobila bih sam bijesan pogled.

Možda ipak premalo

Nakon što mi je prijateljica spomenula svog terapeuta, poželjela sam porazgovarati s njom. ‘Trebam savjet’, rekla sam joj otvoreno. Rekla mi je nekoliko stvari: ta tranzicija iz djeteta u odraslu osobu, zastrašujuća je za mnoge mlade ljude. Kad im roditelji nude pomoć, oni to često shvaćaju kao manjak povjerenja da će sami uspjeti naći rješenje. Roditeljevo zapitkivanje, bez obzira koja mu bila namjera, tumače kao roditeljevu nervozu kad je u pitanju djetetova budućnost.

Terapeutkinja me također upozorila da svako pitanje dolazi uz cijenu te da zato moram pažljivo birati. To je sada moja mantra: pažljivo biraj. Susprezanje instinkta da postavljam pitanja pokazalo se mojim najtežim roditeljskim zadatkom. To mi se ne čini prirodnim i odaje manjak ljubavi. Ako ne smijem postavljati pitanja, ne znam kako drugačije izraziti svoju znatiželju i čežnju za među sobnim otkrivanjem.

Brine me da će se jednoga dana moja kći probuditi i pitati me gdje sam bila i zašto me nije bilo briga? Da će me pitati: ‘Mama, kako to da me nikad ne pitaš ništa u vezi mojega života?’

Ključne riječi Sve o temi: , , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.