Zašto više ne ‘umiremo od starosti’?

Koliko često ste čuli da su ljudi nekada umirali od starosti, a danas umiru od bolesti? Ovu se tvrdnju dvojbene ispravnosti često iznosi u raspravama o genetski modificiranom organizmima, cjepivima, lošoj prehrani modernog čovjeka i “boljem” životu nekada. No, stvari su sasvim drugačije.

Smrt od starosti

Čini se da od starosti do sada još nitko nije umro, barem ako je pitati znanstvenike. Jer, ono što se je nekada stavljalo u tu “ladicu” bila je smrt od bolesti, prvenstveno od upale pluća ili infarkta. Ako je netko „otišao bezbolno u snu“, najvjerojatnije je tijekom noći doživio srčanu kap. Da ne govorimo o situaciji kada „se starija osoba ugasila sama od sebe“, a nakon teže traume poput loma kuka nakon koje su uslijedila bolesna stanja s ne tako jako vidljivim manifestacijama.

Ne treba zaboraviti ni da nekad nije postojala razvijena dijagnostika s kojom bi se utvrdile bolesti od kojih su starije osobe umirale, a ako je i postojala, nije bila široko dostupna kao danas.

Starost je bila rijetka

Znanstvenici zato upozoravaju da nekada nismo ni stigli ostarjeti. Starost je bila rezervirana za rijetke sretnike koji su uspjeli izbjeći bolesti i traume. Nekada su ljudi umirali prije no što im se koža objesila, a mišići oslabili i to od bolesti koje danas rutinski sprječavamo ili liječimo. Zasigurno, prije 200 godina je bilo puno manje karcinoma, jer su ljudi u godinama koje danas smatramo mladima već poumirali od kroničnih proljeva, boginja ili tuberkuloze.

U pedesetim godinama prošlog stoljeća dogodio se veliki proboj u dugovječnosti pa su ljudi počeli živjeti gotovo dvostruko duže no njihovi preci prije samo stotinjak godina. A onda, kada živimo toliko dugo, puno je vjerojatnije da ćemo putem uhvatiti i više bolesti od kojih, srećom, nećemo umirati kao prije. Bit ćemo bolesni i izliječit ćemo se. Ili ćemo biti kronično bolesni i živjeti. Uzmite za primjer tuberkulozu ili AIDS koji su nekada značili smrtnu presudu.

Porast životnog vijeka u Hrvatskoj, Veikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama  (izvor: Svjetska banka)

U 50 godina životni vijek u Hrvatskoj produžio se 12 godina

Tako su, prema podacima Svjetske banke, ljudi u Hrvatskoj 1960. godine umirali u 65. godini života. Deset godina kasnije, živjelo se 3 godine duže. U 1990. godine prosječan životni vijek u Hrvatskoj bio je 72 godine da bi do 2010. narastao na gotovo 77. U samo 50 godina životni se vijek produžio za čak 12 godina. To je 12 godina više vremena s obitelji i prijateljima; 12 godina u kojima stignemo ostvariti još jednu karijeru, ako to želimo. Prilika je to koju valja iskoristiti, jer ju, osim nas, niti jedna generacija u povijesti ljudske vrste nije imala.

Uz sve to, trebali bismo živjeti još duže, kada bi nam životne okolnosti to dopuštale. Jer danas, prema podacima Eurostata, Hrvatska je u skupini sedam zemalja u kojima se najkraće živi. Tako je utvrđeno da prosječan hrvatski muškarac živi 74 godine, a žena 81 godinu. U prosjeku je to 77,5 godina.

Starenje je nezaobilazno. Za sada!

Ljudi, u usporedbi s ostalim vrstama, danas imaju izuzetno dug period starenja. Životinje će, na primjer, većinu života živjeti u punoj snazi, pa će u vrlo kratkom periodu njihove vitalne funkcije opadati dok ne umru, također od neke bolesti ili ozlijede s kojom se neće moći nositi. Ljudi su, srećom, produžili taj period u kojem mogu uživati puninu života i biti sretni.

Starenje i starost nisu isto. Starenje je prirodan i ireverzibilan fiziološki proces, koji u pojedinih ljudi napreduje različitom brzinom. Starost je životno razdoblje povezano s kronološkom dobi. S povisivanjem životne dobi događaju se brojne promjene organa i organskih sustava, što dovodi do progresivnog slabljenja i oštećenja njihove funkcije pa su u starosti učestalije pojedine kronične bolesti, a time i funkcionalna onesposobljenost starijeg čovjeka.

Kada bismo živjeli u vremenu bez bolesti i negativnih utjecaja na organizam, tada bismo zaista znali može li se umrijeti od starosti.