Mozaik
Kad se krene lagati, teško je stati
Kod bračne nevjere, dopinga u sportu, manipulacije znanstvenim podacima ili financijskoj prijevari – malene laži vremenom uvijek postaju sve veće. Odjednom su ljudi u situaciji da počine i doista velika kažnjiva djela.
Znanstvenici su po prvi put analizirali i procese u ljudskom mozgu dok netko laže. Rezultat je: nakon nekog vremena, ispitanik se više niti ne uzbuđuje dok govori neistinu, javlja Deutsche Welle.
Neurolozi s University Collegea London su proveli eksperiment gdje su ispitanici bili nagrađeni ako lažu. Što se više laže, veća je i nagrada. Rezultat nas možda neće iznenaditi u svakodnevnom životu, ali znanstvenici su iznenađeni i fiziološkim posljedicama: “Ova studija je dokaz da nepošteno ponašanje eskalira ako se ponavlja”, objašnjava neurolog Neil Garret sa sveučilišnog odjela za eksperimentalnu psihologiju.
U tom pokusu, osamdesetak ispitanika su bili podijeljeni u tri skupine: zadaća je bila uvijek ista i trebali su na temelju jedne fotografije staklenke sa sitnišem, navesti partnera koji je na svom ekranu imao samo mutnu fotografiju iste staklenke da kaže otprilike točan iznos novca u njoj.
“Partner” je zapravo bio glumac, ali je zanimljivo što se događalo s ispitanicima: u prvoj skupini se nagrađivalo poštenje. “Njima je rečeno da će oboje, dakle i ispitanik i taj glumac-partner dobiti više novca što je točnija procjena partnera”, objašnjava Garret. Drugoj skupini je najavljeno da će bolje biti nagrađeni i oni i taj partner što je procjena manje točna, a u trećoj skupini su za netočnost oni bili nagrađeni, ali bi partner bio kažnjen.
“Ljudi su najviše lagali kad su oboje imali koristi od toga”, objašnjava Tali Sharot, jedan od autora studije. “Ako je to bilo korisno samo njima, a partneru je štetilo, manje su lagali.”
Laž teče sama od sebe…
Ima li onda nešto što bi se nazvalo “dobrom laži”? Neil Garret je oprezan s odgovorom: “Može se reći da je laž uvijek loša kad nekome donosi štetu. Utvrdili smo da se više laže kad ta laž koristi i jednom i drugom nego kad šteti onome kome se laže. Ali u oba ova slučaja smo utvrdili i posve istu eskalaciju laži.”
Isprva, ispitanici su se razlikovali u kojoj mjeri su lagali i u kojoj mjeri je njihova laž postajala sve veća. Ali skoro svi su upali u spiralu laganja gdje je i laž postajala “jedina i prava istina”.
Nekim od ispitanika je bila promatrana i moždana aktivnost pomoću magnetske rezonancije i tu je najveće iznenađenje bila aktivnost amaigdale. Smatra se da je to sjedište osjetnih informacija, ali i emocionalnih aktivnosti. Tamo je uglavnom zabilježena velika aktivnost – ali samo kad se prvi puta lagalo. Vremenom, makar je laž postajala veća i besramnija, aktivnost amaigdala je postajala sve slabija. Niti to nije novina za psihologe koji taj proces tumače “emocionalnom prilagodljivošću”.
A ta prilagodljivost je kod laganja upravo izuzetno velika: “Na primjer, kad ste prvi put lagali prilikom popunjavanja obrasca za plaćanje poreza na prihod, vjerojatno ste se osjećali loše”, kaže nam Sharot. “Ali kad ste sljedeći put ispunjavali i varali, već ste se malo prilagodili. Nije bilo negativne reakcije koja bi nekoga odvratila od takvog ponašanja.”
Sve u svemu, kod onih koji “lažu kao navijeni” je sve teže uopće po emocionalnoj reakciji i otkriti da lažu: “Kod bračne nevjere, dopinga u sportu, manipulacije znanstvenim podacima ili financijskoj prijevari – malene laži vremenom uvijek postaju sve veće. Odjednom su ljudi u situaciji da počine i doista velika kažnjiva djela”, objašnjava Sharot.
Taj zaključak u svakom slučaju je i dokaz iskustva: tko mi je jednom lagao, lagat će mi opet. I manje je vjerojatno da će početi govoriti istinu – nego da će njegova laž biti još veća.
