Agresivna djeca
foto: Pixabay

Obiteljsko nasilje: Što kada dijete krene na roditelje?

Autor: • 21. 12. 2016. • Kolaž, Život1313 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Kad se kaže “nasilje u obitelji” obično se misli na agresivne roditelje i dijete kao žrtvu. Ali upravo zastrašujući je broj obrnutih slučajeva: kad djeca maltretiraju svoje roditelje koji obično o tome šute – iz srama, piše Deutsche Welle.

Martina zapravo više ne želi niti vidjeti taj SMS, ali ga jednostavno ne može obrisati. Jer konačno, poslao joj ga je njen vlastiti sin. Makar je prepun psovki i prijetnji: “Kad to čitam, istovremeno me oblijeva hladnoća i vrućica”, kaže 50-godišnjakinja sa zapada Njemačke. Niti ona, niti bilo tko u ovim obiteljskim dramama ne želi da im se objavi pravo ime: previše je srama. Njen sin sad živi u popravnom domu nakon što je na vlastitu majku krenuo i s palicom za bejzbol. Ali ni iz doma je ne ostavlja na miru.

Mediji su puni napisa o roditeljima koji zlostavljaju svoju djecu. Ali jedva da ima napisa o djeci koja i psihički i fizički zlostavljaju svoje vlastite roditelje i to daleko prije nego što postanu punoljetna. Makar je broj takvih slučajeva zastrašujući broj takvih slučajeva: stručnjaci procjenjuju da u oko 10 do 16% obitelji u ovoj zemlji ima slučajeva gdje djeca maltretiraju svoje roditelje. Ponegdje samo ponekad, ponegdje redovito. I tu se ne radi samo o djeci koji u pubertetu “otkrivaju” inat i protive se svemu što im se kaže, nego i o starijoj djeci.

Četiri dobre kćerke i on…

Teško je reći pravu brojku jer se mnogi roditelji srame uopće ikome reći što se dešava. A istovremeno misle i da su jedini na čitavom svijetu koje muči taj problem. Zato je rijetkost, ali i izuzetno dobro da je Martina i javno spremna o tome govoriti – makar i pod izmišljenim imenom.

S njenim sinom, nazovimo ga Nedim, je već i prije bilo problema. Markirao je u školi, počelo je i sa drogama. Već sa 16 je i kod kuće zahtijevao da svi slijede pravila koje će on postavljati. Na zidu dnevne sobe vise slike obitelji sa odmora i sa vjenčanja jedne od četiri starije kćerke – s njima nikada nije bilo problema. Zato se i majka uvijek iznova pitala, što je ona učinila krivo sa Nedimom. Tri puta je čvrsto odlučila obratiti se uredu za skrb djece i omladine i tek onda je konačno i otišla.

Kako majka kaže, to nije bila velika pomoć. Savjetovali su joj da, na primjer, ako se ne želi ujutro ustati za školu, da mu prolije čašu vode po licu. Ili da ga “puste”, da mu ne daju niti ništa za jesti niti novac niti da spava pod njihovim krovom. “Pa kako da to učinim? On je još uvijek moje dijete”, kaže Martina.

Vrhunac se dogodio jedne večeri kad je sin došao kući pod utjecajem nekakve droge, majka nema pojma kakve. Kod kuće je bio i službenik ureda za skrb djece i omladine, ali kad je vidio da se sa sinom te večeri neće moći uopće razgovarati, otišao je. Ali sin to nije mogao oprostiti: ocu je poručio neka crkne i odnekuda je izvukao palicu za bejzbol kojom je krenuo na majku.

Nikad nisu roditelji sami krivi

“Ne znam odakle mu to uopće”, kaže majka. No i otac je stao pred sina tako da je sve završilo samo s još mnogo psovki i prijetnji, a Nedim je otišao iz kuće. Dan kasnije ga je uhitila policija, sad je to već konkretno kazneno djelo hladnim oružjem. Od onda ga više nije vidjela, nego samo ponekad prima SMS-ove. Pune prijetnji i uvreda.

“Možda sam zakazala kod njega”, kaže majka dok sa mukom guši svoje suze. “Ostali su svi dobro odgojeni. Ali kod njega… Nemam pojma, što sam tu učinila pogrešno.” “Oboje smo zakazali”, tješi je otac.

Psihijatar za djecu i omladinu Wilhelm Rotthaus tvrdi: “Roditelji nikad nisu jedini i jednostrani problem za njihovu djecu. Ali moguće je da stvaraju nepovoljne okolnosti za njihov razvoj”, kaže stručnjak koji je vodio odjel dječje psihijatrije u Viersenu.

Njemačka ima upravo drastične zakone za zaštitu djece i malodobnika. Niti strancima nije pametno u ovoj zemlji svojeg mališana “lupiti malo po stražnjici” makar i radio gluposti – velika je mogućnost da netko od prolaznika u tom slučaju čak pozove policiju. Zato je i ovaj psihijatar bio zatečen upravo gomilom slučajeva – engleski je termin Parent Batternig, maltretiranja roditelja.

“Ima mnogo više slučajeva nego što je poznato. Ali i međunarodne procjene govore kako u oko 10% obitelji dolazi do takvih ponašanja”, kaže Rotthaus. Ako se uzme da u ovoj zemlji ima oko 8 milijuna obitelji sa malodobnom djecom, onda možda ima i na stotine tisuća takvih slučajeva.

Kod bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih…

Stručnjaci isto tako tvrde da se takvo ponašanje može zateći među svim socijalnim skupinama, kod bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih. Do nekih 14. godina tome su skloni i dječaci i djevojčice, nakon toga je ipak više dječaka. “Posebno se dobro sjećam jedne majke koja mi je rekla za svoju kćerku kako nije lijepo da ponekad digne ruku na nju, ali kako je ‘upravo užasno s kakvim prijezirom se odnosi prema meni’.

Nasilnost djece često je iznenađenje i za roditelje i za djecu jer toliko krše postojeće norme u obitelji. Ali to se osobito događa u obiteljima gdje i sami roditelji imaju neke slabosti – psihičke ili fizičke i to onda vodi do preokreta u hijerarhiji. “Dijete postaje šef u obitelji”, kaže psihijatar i dodaje da je to zapravo previše odgovornosti i zadaća i za samo dijete. “Ali ta uloga je previše privlačna tako da se je nerado odriču.”

S druge strane su dječaci kao što je Tobias. I to je izmišljeno ime za četrnaestogodišnjaka koji sada sjedi u svojoj sobi u kući za život pod posebnom skrbi na istoku Njemačke. Soba je uređena vrlo skromno: jedan plavi krevet i jedan crveni ormarić pored njega. I stol na kojem je fotografija Tobiasa sa svojom majkom i mlađom sestrom. “Stalno smo se svađali, poludio sam i rekao sam joj da više nemam volje stalno slušati ono što mi govori. Rekao sam joj da mi više nema što naređivati”, kaže Tobias. Tvrdi kako je nikad nije tukao, ali joj jest prijetio. “Moja majka je bila nemoćna pred mnom.”

Bolja je “čvrsta ruka”?

Od početka godine sad živi ovdje sa mladima slične sudbine. Njihove priče zvuče gotovo identično: loše društvo, droge, nisu imali volje nizašto, problemi i s policijom. 13-godišnji Marcel se potukao s novim dečkom svoje majke koja ga je odgajala bez oca. Sad i on živi u ovom domu gdje vladaju stroga pravila, gotovo kao u vojsci. Škola, učenje i u slobodno vrijeme je nagrada ako uopće smiju ići na pecanje, raditi u vrtu ili gledati filmove.

Što je bilo krivo u njihovim obiteljima? Mladima je to veoma teško reći. Premalo pravila? “Pa moram reći da sam radio mnogo gluposti za koje nikad nisam bio kažnjen”, priznaje Tobias. Ali i pedagog koji prati njihov razvoj nam objašnjava da to nije tako jednostavno i pitanje previše ili premalo pravila: “To često nije nikakvo ciljano nasilje, nego prije čin dvojbe i očaja”.

Ima li nade? Ako se vide suze majke, gotovo je apsurdno što nam i psihijatar Rotthaus objašnjava da su i djeca u pravilu podjednako nesretna – i Tobias ima sliku svoje mame na stolu. “Na primjer, imao sam jednu djevojčicu koja mi je stalno govorila kako je nesretna što se svađa sa mamom i kako bi voljela da to promjeni.” Ali kad su onda roditelji doista došli na zajedničku terapiju, u tren oka su se svi “vratili u svoje rovove” i kćerka je odmah nastavila sa vrijeđanjem i ponižavanjem roditelja.

Što onda učiniti? Psihijatar jedino može savjetovati kako roditeljima ne pomaže puno “gutati” sve što im se čini i nadati se da će se dijete “opametiti”. Nakon određene mjere, važan prvi korak je svakako potražiti stručnu pomoć. Inače će sukob prije eskalirati nego što će se smiriti. “Jer tek kad se roditelji uspiju natjerati da posjete savjetovalište i da nakon toga kažu kako se ‘moraju postaviti granice’, teko onda se doista počinje razvijati odnos.”

Tako je i kod Martine. Još uvijek roni suze kad se sjeti svog sina, ali u popravnom domu i on još uvijek šalje SMS-ove. Zasad još sa prijetnjama i psovkama, ali i njemu mora biti jasno da tako to – ne ide.

/Amelie Richter/Deutsche Welle/

Ključne riječi Sve o temi: ,

Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.