Kako su se u Jugoslaviji dijelili stanovi?
foto: MojeVrijeme.hr

Je li našim generacijama bilo lakše doći do stana?

Autor: • 21. 03. 2017. • Kolaž, Život973 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Hrvatski mladići i djevojke žive s roditeljima. Iz nekadašnjih dječjih soba izlaze u tridesetim godinama života. To znači i kasnije zasnivanje obitelji pa i dugoročnu štetu za demografski urušeno društvo, piše Deutsche Welle. Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Ivana čeka udaju

Trgovkinja Ivana ima 22 godine i živi u Lici. Da je kojim slučajem rođena u Finskoj, vjerojatno bi nakon posla dolazila u socijalni stan, a roditelje bi viđala tek na nedjeljnim ručkovima. Ovako s majkom, također trgovkinjom, dvoje mlađe braće i ocem umirovljenim braniteljem dijeli stan od 70 kvadrata u kojem su nekad živjeli njen djed i baka. Djed je dobio taj društveni stan kada se je našao na vrhu liste prioriteta unutar tvrtke u kojoj je radio, a kasnije ga je, po raspadu Jugoslavije, otkupio za male novce. „Nisam razmišljala o tome da se odselim. Zapravo, razmišljala sam, ali ne ozbiljno. Odselila bih se da su me roditelji mogli poslati na fakultet”, objašnjava nam. Priznaje da se u ovoj životnoj fazi želi tek zabavljati, izlaziti i u slobodno vrijeme baviti hobijima. U stanu boravi manji dio dana , a veći dio kućanskih poslova obavlja majka. No i ona sve više sudjeluje. Sretna je što, za razliku od većine svojih prijateljica, ima posao pa roditelje ne traži novac, već im i sama pomaže. „Evo, napiši da ću se odseliti jednog dana kad se udam”, kaže uz smijeh koji sugerira da je udaja ipak u nekoj dalekoj budućnosti. Ivanina obitelj ima i staru naslijeđenu kuću. Kako je riječ o zabačenoj lokaciji, daleko od gradskih sadržaja, o njoj nije razmišljala kao o mogućem stanu.


Luka se vratio mami

S druge strane, desetljeće stariji Zagrepčanin Luka dugo razmišlja kako napustiti roditeljski dom u kojem je odrastao zajedno s bratom. Još od vremena kada je upisao Filozofski fakultet i pomalo zavidio kolegama iz drugih mjesta i gradova, a koji su u Zagrebu živjeli bez roditeljskog nadzora. To mu je čak i nakratko uspjelo kad je iz statusa honorarca prešao u stalni radni odnos uz redovito plaću. Iznajmio je mali stan u koji se uselio s dugogodišnjom djevojkom. Idila je trajala tek godinu dana. Poslodavac je propao, a Luka je ostao bez prihoda. Djevojka nije mogla samostalno financirati zajednički život pa su oboje, prije dvije godine, odlučili otkazati stan i vratiti se svatko svojim roditeljima. „Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se starcima i dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom. Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti“, priča. Na pitanje osjeća li se „luzerom”, odgovara potvrdno. Iako mu se posrećilo u traženju novog posla, ne usudi se ponovno uletjeti u podstanarstvo, a i razišao se s djevojkom.

To su tipične priče

To su, potvrđuje Josip Pandžić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu, tipične hrvatske priče. „Ne mogu biti potpuno siguran, ali očigledno je da se u Ivaninom slučaju radi o katoličkoj tradicionalnoj privrženosti obiteljskom domu, a vezan je uz predodžbu patrijarhata. Drugi primjer je indikativan, ne samo za Hrvatsku, već i za razvijenije zapadne europske države. Ukoliko se, privatizacijom ili na drugi način, smanji fond socijalnog stanovanja, to se može povezati s vraćanjem u obiteljski dom. Riječ je o strukturalnom razlogu koji se ne može povezati s nostalgijom za roditeljskim domom.”

Lukina veza s djevojkom s kojom je živio u iznajmljenom stanu nije izdržala teret egzistencijalnih briga. Problem je dubok i dugoročan, jer bi u boljim stambenim i ekonomskim uvjetima danas razmišljali o djeci. Takvi problemi su, potvrđuje Pandžić, šire društvene prirode. „Pretpostavlja se da aspiracije rastu kako postoji promjena smještaja. Ako iz roditeljskog doma iselite u najam ili vlasništvo, aspiracije vam rastu sukladno vašoj radnoj uključenosti; želite više i više. Kad nesigurne prilike poremete taj slijed, dolazi do razvojnog problema.”

Je li Jugoslavija baš svima davala stan?

U bivšoj je državi, reći će stariji, društveni stan značio trajno rješenje stambenog pitanja, stanovi su bili relativno kvalitetni, a cijene najma simbolične. Podstanarstvo je najčešće bilo tek prijelazna faza od roditeljskog doma prema društvenom stanu. Danas bi se dalo zaključiti da mladi imaju znatno lošiji start od svojih roditelja. Pandžić kaže da bi se taj diskurs o društvenim stanovima ipak trebalo relativizirati. „Postojale su dobrostojeće i one lošije tvrtke. Sukladno ulaganju njihovog profita u stambeni fond, radnici su imali bolje ili lošije rješenje stambenog pitanja. S te strane, ne možemo uopćavati da su svi imali bolji start. Na prvi pogled jesu, ali analiza statistike bi donijela prilično iznenađujuće zaključke. Treba naglasiti i odnose moći unutar same tvrtke. S jedne strane su radnici, a s druge upravljački kadrovi. Prema političkoj podobnosti i odnosima unutar tvrtke, stanovi su se neravnomjerno raspodjeljivali i dolazilo je do zloporaba.”

Što kažu brojke?

Dijeliti stambene kvadrate s roditeljima za hrvatsku mladež sasvim je normalna stvar. Ne čudi stoga da je Hrvatska neslavni rekorder Europske unije, jer 70% njenih punoljetnih građana, a mlađih od 34 godine, još uvijek nije poletjelo iz roditeljskog gnijezda. Slična je situacija u Srbiji, dok je Makedonija čak i gora sa 73 posto. Jedni će kriviti krizu koja je mlade učinila ovisnima o primanjima roditelja, pa čak i djedova i baka. Drugi će grešku potražiti u razmaženosti novih generacija ili neusklađenosti tradicionalnog načina stanovanja sa produženim djetinjstvom i kasnijim ulaskom u brak. Ilustracije radi, europski prosjek neosamostaljenih mladih do 34. rođendana iznosi 47,9%.

/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/

Ključne riječi Sve o temi: , , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.