Razgovaram sama sa sobom
foto: BigStock

Jednog psihijatra za van, molim!

Autor: • 21. 07. 2017. • Kolaž, Zdravlje389 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Ma koliko da su psihičke bolesti teške, još je teže biti obilježen kao “luđak” i biti “strpan u ludnicu”. U Berlinu se zato eksperimentira s modelom kućnih posjeta pacijentima – s odličnim rezultatima, piše Deutsche Welle.

Max nam kaže da o njemu pišemo samo pod tim izmišljenim imenom. Nitko ni slučajno ne smije doznati da ima ikakvog posla s psihijatrijom. “To je kao biljeg”, kaže nam 71-godišnji Berlinčanin: “Ali ja nisam lud!”


Max je nedavno prošao kroz teška vremena: njegova žena je umrla. Potpuno naglo i bez ikakvih nagovještaja. Max to nije mogao podnijeti, želio je i da njegov život završi. To je priznao na telefonu hitne pomoći i time i ne znajući aktivirao čitav uhodani – i nimalo ugodan postupak. Ako pacijent dovoljno uvjerljivo najavi da će počiniti samoubojstvo, odgovornost leži na liječniku kojem se povjerio. Zato se Max vrlo brzo našao na hitnoj pomoći, a s obzirom da se i tamošnji liječnici boje posljedica, obično ugroženi pacijenti odatle budu upućeni na psihijatriju.

U tom trenutku više nije važno želi li to pacijent ili ne: u takvom slučaju opasnosti po život onda i sud može nekoga uputiti na psihijatriju. Tamo se obično daju pshihofarmaci da bi se pacijent “umirio”, ali Max je ipak uspio preskočiti ovaj posljednji dio. Već i boravak na hitnoj pomoći mu je bio i više nego dovoljan: “To je bila samo jedna noć. Ali to iskustvo ne bih nikome preporučio,” kaže nam.

“Ma to je samo gospon Bohe”

Max je shvatio da ga je obuzela depresija zbog smrti supruge, ali mu isprva nije bilo jasno da su bezvoljnost i mrzovolja začarani krug koji bez pomoći nekoga tko će znati prekinuti tu spiralu lako vodi u još veću depresiju sve do kliničke slike bolesti. A baš to mu se dogodilo: “Samo sam ležao u krevetu, nisam imao nimalo volje ni za što.”

Konačno se ipak uputio na psihijatriju i nakon određenih uspjeha s lijekovima koje je dobio, htio je što prije izaći iz “ludnice”. Po njegovom stanju zapravo bi puštanje bilo preuranjeno, ali Max je imao sreću: gradsko društvo koje drži sve bolnice Berlina, Vivantes, je u dogovoru samo s jednim zdravstvenim osiguravateljem, kod kojega je slučajno baš i Max, krenuo u novi pokušaj brige za psihičke bolesnike.

Program se zove Flexi Team ili Home Treatment, a iza tih zvučnih naziva je nešto posve jednostavno: umjesto da Max leži na odjelu psihijatrije, on živi kod kuće, ali mu redovito dolazi specijalist psihijatar. Tako Matthias Bohe posjećuje Maxa koji je u međuvremenu i zaboravio da je on zapravo liječnik: “On uvijek dolazi biciklom. A onda malo popričamo”, kaže nam Max.

Kopernikanski obrat i u terapiji

Matthias Bohe nije jedini “leteći” psihijatar berlinskih bolnica. Njegov kolega Sandeep Rout iz klinike Neukölln nam kaže kako se s jednim pacijentom redovito sastaje kod određenog novinskog kioska: pacijent ga ne želi pozvati kući jer se previše boji da će početi naklapanja susjeda. Liječniku je to sasvim u redu.

Ingrid Munk, primarius na odjelu psihijatrije te bolnice, nam objašnjava kako je jasno da takav model liječenja ne dolazi u obzir kod svih psihičkih oboljenja. To mogu biti i ozbiljni poremećaji, halucinacije, paranoja ili iz drugog razloga potpuno drugačije percipiranje okoline, da ne govorimo o bolestima ovisnosti. “Ali otprilike u četvrtini slučajeva, prema našim dosadašnjim iskustvima, to može biti alternativa.”

I liječnik Sandeep Rout kaže da i kada je riječ o terapiji, takvo kućno liječenje može biti čak prednost. S izuzetkom njegovog pacijenta “kod kioska”, on nam objašnjava da i liječnik u domovima pacijenata može otkriti važne stvari: “Mi smo gosti kod naših pacijenata. Tamo možemo mnogo lakše vidjeti što oni mogu, u ordinaciji prvo vidimo što ne mogu.”

Teško do promjene u psihijatriji

Naravno da u ovoj metodi važnu ulogu igraju i troškovi: bolnice i boravak u njoj koštaju, ali nas u zdravstvenom osiguravatelju DAK-u koji zasad jedini pokriva troškove ovog eksperimenta u Berlinu uvjeravaju kako jest riječ o troškovima, ali nipošto ne o uštedi po svaku cijenu. Dapače, zahvaljujući ovom projektu je otvoreno još osam radnih mjesta, kaže nam Volker Röttsches koji je u osiguravatelju DAK-u zadužen za pokrajine Berlin i Brandenburg. A bolnice mogu prema vlastitom nahođenju odrediti na koji način će liječiti nekog bolesnika.

Zapravo je baš to problem u psihijatriji, objašnjava nam primarius Andreas Bechdolf s psihijatrije klinike Am Urban: postoji stacionarni prihvat i postoji ambulantni. Stacionarni znači ono što Max zove “strpati u ludnicu”, u ambulanti se mogu liječiti samo lakši slučajevi gdje se može pretpostaviti da će se pacijenti držati dogovora o terminu i lijekovima koje trebaju uzeti. “Između te dvije opcije nema ničega”, ljuti se primarius Bachdolf.

Tu se onda silom samog postupka događa da “svi misle na blagajnu, ali nitko na pacijente”. Nizozemska, Velika Britanija, Skandinavija… Svugdje se traže novi putovi. Ali u Njemačkoj osiguravatelji uglavnom uporno ustraju u “konzervativnim” modelima.

Sad unutra, sad vani, sad unutra..

I to makar su oni i prečesto neučinkoviti. Naravno, posebna je priča otprilike 8 posto pacijenata psihijatrije u Berlinu koji tamo nisu svojom voljom – među takve je skoro završio Max, ali ima i ozbiljnijih slučajeva kada je očito da su bolesnici opasni ili za sebe ili za okolinu. Nije sporno i da zdravstveni osiguravatelji vrše financijski pritisak na bolnicu da bude učinkovitija.

Što zbog boljih lijekova, ali i zbog tog pritiska je prosječan boravak na psihijatriji prije tridesetak godina bio dva mjeseca. “Danas je to 16 dana”, kaže nam primariusica Munk, ali iz čitavog niza drugih razloga nastupa “efekt karusela”. Tako liječnici zovu zamku u kojoj neki pacijent bude primljen u bolnicu i zbog okruženja u kojemu živi. Onda bude pušten i kad vidi da se u tom okruženju ništa nije promijenilo, opet dolazi u bolnicu. I sve počinje ispočetka.

U prvoj godini ovog projekta “psihijatrije kod kuće” je dosad sudjelovalo dvjestotinjak pacijenata berlinskih općina Kreuzberg i Neukölln. Eksperimentira se i u drugim njemačkim gradovima, na primjer u Dresdenu je također stotinjak pacijenata. Takva alternativa metoda se pokazala neuspješnom u samo deset posto slučajeva, ali i liječnici još uče u kojim slučajevima je to dobra opcija.

Jer i njima je jasno da nekoga “zatvoriti” u sterilno okružje bolnice nije najbolje rješenje: svatko ima svoje obveze i čak je dobro da psihijatrijski bolesnici krenu u proces ozdravljenja u poznatom okolišu. “Akutno psihičko oboljenje ne mora uvijek značiti bolnicu”, kaže nam liječnica Ingrid Munk. “Ovako su u pravilu i pacijenti zadovoljniji, a i njihove obitelji.”

Ključne riječi Sve o temi: ,

Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.