Kraj jeftinog smještaja u državne i županijske domove

Starački domovi će poskupjeti, ali će biti i pravednije dostupni, najavljuje Jutarnji list u tekstu o reformi koja se priprema u tišini.

Za primjer je uzet 75-godišnjak Ivan Mikleušević koji je zahtjev za dom predao prije navršene 65. godine života, no odlučio se smjestiti u Dom za starije osobe Centar u zagrebačkoj Klaićevoj ulici tek u rujnu prošle godine. Prije tog roka živio je s obitelji, odbijao je smještaj i nije pri tome gubio mjesto na listi čekanja. Sobu s kupaonicom i balkonom u centru Zagreba, kompletnu njegu, stručni rad, prehranu i druge usluge Ivan plaća 3100 kuna mjesečno. To je, kaže, 500-tinjak kuna manje od njegove mirovine, a i kćerka mu pomogne ako mu nešto zatreba.

Riječ je o jednom od najskupljih domova, no iznos koji Ivan plaća tek je dio troška njegovog boravka. Mjesto u višekrevetnoj sobi na manje atraktivnoj lokaciji u nekom županijskom ili državnom domu može se dobiti već za 1200 kuna. Cijena jednakog komfora u bilo kojem privatnom domu najmanje je dvostruko skuplja.

Država sufinancira smještaj

U državnim i županijskim domovima razliku do stvarnih troškova za svakog korisnika, bez ikakvih propisanih kriterija, pokrivaju država ili županije iz decentraliziranih sredstava, odnosno novca koji im se doznačuje iz državnog proračuna. Prema podacima za 2015. godinu, prihodi domova iznosili su 337 milijuna kuna, a rashodi 558 milijuna kuna.

Hoće li pojedina osoba dobiti mjesto u državnom ili županijskom – dakle, za korisnika neusporedivo jeftinijem, od države subvencioniranom – domu, ne ovisi ni o njegovu imovinskom i dohodovnom cenzusu niti o zdravstvenom stanju. Ključni je kriterij – datum predaje zahtjeva.

Tko prvi, njegov dom

U Hrvatskoj, tako, potpuno samostalna osoba s mirovinom od 6000 kuna koja je prije deset godina predala zahtjev za smještaj sigurno će ga ostvariti, i to po cijeni od, primjerice, 2500 kuna. Istovremeno, osoba s mirovinom od 2500 kuna, koja nikada nije predala zahtjev u državni ili županijski dom, a kojoj, zbog iznenadnih okolnosti ili bolesti, dom treba hitno jer zbog zdravstvenog stanja više ne može samostalno živjeti, mjesto će morati potražiti u privatnom domu, za najmanje 6000 kuna mjesečno. Punu cijenu snosit će svojom mirovinom, a ostatak će plaćati njezina djeca ili drugi srodnici.

Već više od 20 godina u Hrvatskoj tako funkcionira sustav smještaja starijih osoba u državne i županijske domove. Ako osoba čeka dovoljno dugo, sigurno je da će ostvariti mjesto u željenom domu čiju si cijenu mogu priuštiti, piše Jutarnji list.

Istovremeno, isti ti, najjeftiniji domovi, najčešće nude i bitno višu razinu sigurnosti i kvalitete od dobrog dijela privatnih domova: imaju više zaposlenih, osobito stručnog osoblja, drže se jasnih kriterija, propisanih standarda i sistematizacija, pod stalnim su nadzorom – kako nadležnih inspekcija, tako i sindikata, kolektivnih ugovora i drugih akata.

Sustav je nepravedan

„Jasno je da je takav sustav, koji se godinama održava, u svojoj osnovi nepravedan jer ne postoje objektivni i opravdani kriteriji temeljem kojih osoba ostvaruje mjesto u subvencioniranom domu. Zbog toga je odlučeno da se krene u reformu financiranja domova za starije, jačanje usluga pomoći u kući starijim osobama u njihovu domu i, općenito, u mijenjanje ustaljenih obrazaca po kojima odlazak u državni ili županijski dom nije odluka temeljena na stvarnim potrebama starijih osoba koje više ne mogu živjeti u svojem domu, već navika da se, za relativno priuštivu cijenu, u starijoj dobi osigura dobar komfor, društvo, prehrana, čišćenje, njega i sve ostalo“, najavljuju u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike.

„Reforma bi se trebala provesti u mandatu ove Vlade. Konačni je cilj da što je moguće više osoba ostane u svojem domu uz opsežnu pomoć u kući, a da smještaj u domove onima kojima to treba bude pošteniji: da država plaća pune troškove onima koji nemaju prihoda, imovine niti djece koja su ih dužna uzdržavati, da si korisnik koji to može sam financira tržišnu cijenu smještaja u domu, ne samo iz prihoda nego i iz svoje imovine, a da država sufinancira cijenu smještaja onima koji tek djelomično mogu plaćati cijenu“, kažu u Ministarstvu.

Imaju nekretnine, a država im plaća dom

Oko dvije trećine korisnika smještaja u županijskim domovima, prema istraživanju dr. Marijane Bađun s Instituta za javne financije, koji je objavljen u Reviji za socijalnu politiku, posjeduje vlastite nekretnine. Međutim, one se iznimno rijetko prodaju za osiguravanje smještaja u domu.

Iznimka su osobe kojima treba hitan smještaj i nemaju vlastitih sredstava ni djece koja su ih dužna uzdržavati. Oni se tada smještaju temeljem rješenja centra za socijalnu skrb, u državni dom ili neki od privatnih domova s kojima država ima sklopljeni ugovor, a troškove u cijelosti snosi država. Ako takva osoba ima bilo kakvu imovinu, država na nju stavlja zabilježbu. U praksi, takvi slučajevi nisu prečesti – za tek nešto više od pet posto korisnika država u potpunosti snosi troškove smještaja. Nakon smrti osobe, nekretnina ili zemljište u vlasništvu te osobe, na kojoj je država imala zabilježbu, ostaju jedinici lokalne uprave (općini ili gradu), koje pak državi nadoknađuju nastale troškove podmirene za smještaj te osobe.

Cijena smještaja će odgovarati trošku

Kolike će nakon reforme biti konkretne cijene u decentraliziranim domovima, nakon što prestane generalno sufinanciranje za sve korisnike, ovisit će o analizama i novim vrednovanjima svakog pojedinog doma. No, kao orijentir mogu poslužiti podaci o prosječnim prihodima i prosječnim troškovima po pojedinom korisniku, koje je na županijskoj razini prikupila dr. Bađun.

Tako je, primjerice, prosječni prihod po korisniku u decentraliziranom domu u Vukovarsko-srijemskoj županiji 2015. godine iznosio 2323 kune, a ukupni trošak 4498 kuna. Trošak po korisniku zapravo odgovara realnoj cijeni. U Istarskoj županiji prihod po korisniku bio je 2175 kuna, a rashodi 4381 kunu, u Dubrovačko-neretvanskoj prihodi 2310, a rashodi 4336 kuna. Najmanja razlika između prihoda i rashoda po korisniku zabilježena je u gradu Zagrebu, u kojem je i smještaj za korisnika najskuplji. U gradu Zagrebu prihodi su bili 2747 kuna, a troškovi 3109 kuna po korisniku. Na razini Hrvatske, prihodi po korisniku iznosili su 2438 kuna, a troškovi su bili 1180 kuna viši.

Okvirno, može se pretpostaviti da će visina stvarnih troškova dobrim dijelom odgovarati novoj cijeni smještaja u domu. Ovo su samo srednji, statistički podaci za državu i županije, a nove cijene će se precizno, s obzirom na razinu usluge, izračunavati za svaki pojedini dom.

Prvi koraci reforme, koji se odnose na podzakonsku podlogu, već su napravljeni. Pred donošenjem je Strategija socijalne skrbi za starije osobe u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2017. do 2020. godine, u kojoj se izrijekom navodi reforma cijena domova, a u javnoj raspravi je i Pravilnik o standardima za pružanje socijalnih usluga, koji donosi prve konkretne novosti. Cijeli tekst pročitajte na portalu Jutarnjeg lista.