Život na otocima
Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

Usprkos problemima, umirovljenici na otocima žive lijepo

Autor: • 29. 07. 2017. • Kolaž, Život1070 • Verzija za ispis Verzija za ispis

„Živim na Dugom otoku već trideset i pet godina tako da vam svašta mogu ispričati. Ali da budemo gotovi do 8 i 15 jer mi tad počinje serija“, započinje svoju priču gospođa Rada, stanovnica Verunića, malog mjesta na sjeverozapadnom dijelu Dugog otoka.

Dugi otok najveći je i najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga i, po mišljenju mnogih, jedan od najljepših jadranskih otoka uopće. Ovaj inače miran otok, tijekom ljeta preplave turisti, no unatoč tome gužve još nisu tolike kao na nekim bližim otocima. Većina gostiju složno kaže kako bi mogli zamisliti da žive ovdje. Kako i ne bi kad je priroda očaravajuća: modro more koje se s vanjske strane otoka spaja s nebom, zeleni borovi na kojima se nadglasavaju cvrčci, očaravajuće plaže i posvemašnji mir. Svakom turistu prođe kroz glavu kako bi bilo divno preseliti na ovaj otok, ako ne prije, a onda u mirovini. No kako je doista umirovljenicima na otoku? Razgovarali smo s nekima od njih.


Gospođa Rada s početka priče je u sedamdesetim godinama i nije rodom s Dugog otoka već je na njega počela dolaziti kad se prije skoro 60 godina s obitelji preselila u Zadar. Na otok su tada dolazili na izlete i kupanje, a nekoliko godina poslije ondje je upoznala i muža. Na otok su definitivno preselili kad su došli u mirovinu. Opisuje nam kako je to tada izgledalo.

„Ova cesta kojom ste došli do Verone (naziv koji lokalno stanovništvo koristi za mjesto Verunić, op.a.), ona vam je asfaltirana tek iza rata. Ovog sad rata, dakle devedesetih. Prije je sve bio makadam tako da se nije moglo voziti po otoku. A kad sam ja došla, niste se imali niti čime voziti jer nije bilo trajekta kojim bi se auti mogli prevesti do otoka. Sad je Dugi otok spojen trajektnom linijom Zadar -Brbinj, a ima i katamaran do Salija i Božave. Kad smo mi počeli dolaziti na otok, brod bi nas iskrcao tu preko puta u Velom Ratu, a sve ostalo na noge“, kazuje nam Rada.

„Meni je na otoku jako dobro jer ja volim more. Obožavam ići na ribe i muž i ja smo prije lovili gotovo svaki dan. Povlačili smo mreže ili lovili na tunj. Najviše smo lovili podlanice, salpe, škarpune. Poslije sam išla i s njegovom sestrom. Ona i ja bi sate provodile na moru. Nas dvije najviše smo lovile sipe i lignje. To mi je bilo možda i najljepše vrijeme. Sad više ne idemo, ali još uvijek idu moj muž i sin. Meni je na otoku dobro najviše zbog mora, ali nekome tko ne voli more možda ne bi bilo tako dobro. Druga je stvar mir. Nema stresa, gužve, buke i ja to volim“, priča nam Rada.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Otkako je turizma, ljeti više nije tako tiho i mirno. Turisti viču, djeca plaču, mladi navijaju muziku. Ljeto mi je zbog toga najgore i jedva čekam da prođe. No razumijem da ljudi žele doći i da ovdje skoro svi žive od turizma. Ovi mlađi barem, jer mi stariji ipak imamo i nekakve penzije. Ali svi mlađi koji su na otoku, bave se turizmom jer drugog posla na otoku nema“, veli Rada.

„Ja sam zapravo bila među prvima koja se na otoku počela baviti turizmom i koja je iznajmljivala smještaj. I danas povremeno imam goste ali ništa puno. Neki su u međuvremenu izgradili silne apartmane, gotovo hotele. I to je u redu. Problem je što tu silnu izgradnju nije pratila i infrastruktura pa ljudi i dalje za vodu ovise o onim istim gustirnama koje su izgrađene prije pedeset godina kad turista uopće nije bilo. Ako ima kiše, ima i vode, a ako se voda potroši, ovisimo o cisternama i brodu Zrmanji, vodonoscu. Već se godinama priča da će Dugi otok dobiti vodovod jer na otoku, zapravo, ima vode. Većina je bočata, ali ako bi se iskopalo malo dublje, vjerujem da bi se pronašlo i slatke vode. Svaka nova vlast o tome priča, ali još se ništa nije pokrenulo.“

Osim problema s vodom, zanimalo nas je i kako su riješene ostale stvari. Na primjer, kakva je zdravstvena zaštita na otoku i opskrba u lokalnim trgovinama i ima li što zabave za mlađe.

„Na otoku imamo ambulante. Tu s naše strane otoka, doktor je u Božavi i vrlo je pažljiv i brižan. Ako mi ne možemo iz nekog razloga doći u ambulantu, on će doći k nama u kuću tako da je to u sasvim u redu. No hitna pomoć ako nekamo, ne daj bog, zatreba, dolazi iz Zadra. Dolaze brodom, ako treba i helikopterom, no to ipak traje. Meni je, recimo, jednom pukla slezena. Odmah sam znala da je nešto jako pošlo po krivu i da hitno moram u bolnicu. Sva sreća je bila što je trajekt kretao za sat vremena pa su me brzo prebacili na kopno i onda u zadarsku bolnicu. Da slučajno nije bilo trajekta, ne znam kako bi to završilo. Moj brat je ovdje na otoku doživio srčani udar i dok su došli po njega i prevezli ga, umro je na zadarskoj rivi. Da mu je pozlilo u Zadru i da je odmah odveden u bolnicu, možda bi poživio, tko zna“, priča Rada.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Što se pak trgovina tiče, u veliku nabavku se ide u Zadar, naravno, jer je ovdje sve puno skuplje. A i većina trgovina radi samo tijekom turističke sezone. Doduše, došli su neki trgovački lanci koji rade cijele godine i koliko-toliko drže cijenu istu kao i na kopnu, ali još uvijek se više isplati kupovati u Zadru. Ljudi uglavnom kupuju više-manje sve jer se tek rijetki još bave poljoprivredom i uzgajaju svoje povrće. Osim maslina, naravno. Maslinika ima dosta“, govori nam Rada.

Radine rođakinje, Sonja i Vesna su sestre. I one su u mirovini, no za razliku od Rade koja je udana za njihovog brata, njih dvije ne žive na otoku već su tzv. vikendašice – žive u Zadru, no gotovo svaki vikend dođu na otok. Umirovljenici ne plaćaju kartu za trajekt pa si to mogu priuštiti. Ni njima, kao ni Radi, ljeto nije najdraže godišnje doba. Vruće je i to se teško podnosi.

„Kad čujem ove cvrčke, padne mi mrak na oči“, kaže Sonja, inače umirovljena profesorica kemije, opisujući svim turistima omiljeni zvuk.

„Najdraža su mi proljeća i jeseni, a i zime znaju biti lijepe. Tad se zapravo i više družimo jer su ljeti svi zauzeti turistima, a dođu im i djeca. No zimi se okupljamo i kartamo. Briškulu i trešetu najčešće. Točno znamo tko s kime igra i gdje ćemo se okupiti. To su lijepa druženja. A osim toga, gleda se televizija. Ja više volim krimiće i dokumentarce, ne gledam baš sapunice. Na proljeće, kad je lijepo vrijeme, idemo u šetnje i beremo šparoge i žutenicu. To je gotovo kao odlazak na tržnicu“, govori nam Sonja.

Radi, s druge strane, ne pada na pamet svaki čas ići u Zadar. U grad, kaže, ide samo kad mora i ne razumije zašto njene rodice trajno ne presele na otok. No za Sonju i Vesnu čar je upravo u toj promjeni atmosfere. Što se povratka mladih na otok tiče, gospođe nisu baš optimistične.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Sve je to vezano uz turizam. Znači samo ljeto. Mladih nema, nema više ni škole, pa ako bi neka obitelj i odlučila stalno živjeti ovdje, ne znam kako bi to izveli. Djeca bi svejedno morala u Zadar u školu. Nema ni zabave za mlade. Preko ljeta se organiziraju neke fešte, bude i kazališnih predstava, ali sve je to samo tijekom ljeta i prilagođeno turistima. Život je ovdje dobar za nas umirovljenike, no mladi će teško odlučiti ovdje preseliti. Još jedna važna stvar je posao. Osim poslova vezanih za turizam, drugog posla nema, tako da se može raditi tijekom ljetnih mjeseci, ali što s ostatkom godine? Ljudi su ovdje oduvijek navigavali, bili pomorci i ribari. I sad ima pomoraca, a ako ne plove, bave se turizmom tako da nešto iznajmljuju ili rade u restoranima ili u marini. U posljednje se vrijeme otvorilo i nešto kampova, a ima i dosta stranaca koji su ovdje započeli neki posao. Jedan Čeh je tako nedavno otvorio kamp, a ima i Talijana. Života će na Dugom otoku svakako biti, no pitanje je kakav će taj život biti“, govori nam Rada.

Joso još je jedan umirovljenik koji se teško odvaži na odlazak na kopno. On je jedan od onih koji je čitav život na moru – prvo je navigavao, a sad se bavi ribolovom. Više iz zabave, premda se nađe ponešto i u njegovim mrežama.

„Ima li što?“, pitamo ga jutro pred naš povratak na kopno i zavirujemo u mrežu koju je upravo iz broda prebacio na mul.

„A evo slabo. Ima neka dva škarpuna. Znalo je biti i bolje. A vi? Je li danas partenca?“ odgovara nam Joso slažući mrežu.

„Da, partenca. Gotovo je za ovo ljeto što se nas tiče. A vi? Hoćete li s nama?“

„Nisam lud! Imam od jučer gotovih tripica. Moji su otišli, pa sad sam kuham i uživam“, kaže nam barba Joso na odlasku.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

Ključne riječi Sve o temi: , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.