Zašto ljudi umiru?
foto: Pixabay

Rijeka je prva u Hrvatskoj dobila “kafić smrti”

Autor: • 03. 10. 2017. • Vijesti235 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Hrvatska je dobila svoj prvi „kafić smrti“, klub smrti“ ili „uz kavu o smrti“, kako je kod nas službeno prevedeno. Nije riječ o klasičnom fizičkom kafiću, već o sastancima ljudi koji opušteno uz kavu jednom mjesečno razgovaraju o smrti, piše Jutarnji list. Nešto poput „kluba knjige“, no cilj je da se sudionici što bolje upoznaju s neizbježnim krajem života i svemu što uz njega ide, na najmanje stresan način i ne nužno s medicinske strane.

Jedna od pokretača građanske inicijative “kafića smrti” je Karmen Lončarek, profesorica na riječkom Medicinskom fakultetu i pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka. Nosilac cijele inicijative je Katedra za društvene znanosti Medicinskog fakulteta u Rijeci i Centar za palijativnu skrb Fakulteta zdravstvenih studija.


Sama ideja pripada švicarskom antropologu Bernardu Crettazu, a od 2004. godine proširila se na 30 zemalja. Mjesto na kojem se odvijaju ti susreti može biti bilo koji javni prostor u kojem se postiže određena privatnost, kao što je knjižnica, privatna kuća ili, uistinu, neki kafić.

„Umiranje je dio naše kulture, od posebnog načina odijevanja, posebnih običaja, određenih obreda i svečanosti, grobljanske arhitekture… Smrt nema samo tu “jezivu” dimenziju. Ona duboko prožima našu kulturu, a takozvana kultura umiranja dio je suvremene građanske kulture“, govori Lončarek.

Pravilo je da se poslužuje topli napitak i kolač da bi se, kako ističe, smanjio stres i postigao “domaći” ugođaj. Svatko plaća svoju kavu. Susret usmjerava moderator. To je osoba koja je, na neki način, stručna za područje umiranja. Poželjno je da to bude antropolog, no moderatori mogu biti stručnjaci bilo koje struke koja se tiče umiranja. Iz zdravstva, recimo, liječnici i medicinske sestre, potom socijalni radnici, osobe koje rade u domovima umirovljenika, pravnici koji se, primjerice, bave sastavljanjem oporuka, povjesničari umjetnosti koji se bave grobljanskom umjetnošću, uglavnom ljudi koji mogu ponuditi poticaj za razgovor i potom odgovarati na pitanja sudionika, pomoći im da razriješe svoje strahove i tjeskobe u vezi smrti,  objašnjava Lončarek.

Poanta je, dodaje, pokušati naučiti što sve čovjek može urediti u vezi sa svojim umiranjem a da ono bude što manje neugodno. Za sada će se ova druženja odvijati u Rijeci, no lako ih je prekopirati i u drugim sredinama.

„Biološki, osjećaj vlastite smrtnosti počinje se razvijati oko 24. ili 25. godine života. Do te dobi mi imamo iskustvo smrtnosti na razini vrste. Ljudi se u toj dobi osjećaju besmrtnima pa su mnogo skloniji avanturizmu i rizicima nego u kasnijoj dobi. Tek iza 25. godine razvija se spoznaja o vlastitoj smrtnosti na razini osobnog poimanja. Mladi čovjek se zaljubljuje, razmišlja o djeci, karijeri, samoostvarenju… Tek kada postigne određene životne ciljeve, onda mu se na horizontu pojavi ideja smrti. Umirući čovjek ima širok spektar potreba, od psiholoških, fizičkih, preko duhovnih i socijalnih, do pravnih i praktičnih. Ima dobrih smrti, a ima i užasnih smrti“, kaže Lončarek i dodaje: „Skupite ljude, oni si sami plate kavu i kolač i dovedete jednu osobu koja će odgovarati na pitanja koja ih zanimaju. Obično to bude jedno kratko izlaganje, recimo javni bilježnik govori o oporuci, ili o imenovanju osobe od povjerenja, kako to predviđa Obiteljski zakon. Onda se omogući ljudima da postavljaju pitanja i to traje ukupno oko dva sata. Dovoljno je da jednom sudjelujete u takvom kafiću pa da ga možete negdje drugdje prenijeti. Organizacijski je to vrlo jednostavno.“

Ključne riječi Sve o temi: ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.