Život u domu danas više nije bauk

Rijetki su oni koji još u mladosti razmišljaju o mogućnosti da se u starosti presele u dom umirovljenika. No kad vam je posao vezan upravo uz dom za starije i nemoćne, takva mogućnost skoro da se podrazumijeva. U Domu za starije i nemoćne Zadar ugostila nas je socijalna radnica Dajana Sakić Grdović koja u domu radi već više od 20 godina. Na pitanje vidi li i sebe u starosti kao korisnicu doma, odgovara uz smijeh:

„Nego što! Imam i sobu koju sam rezervirala za sebe i supruga. Za sad je to šala, ali doći će i to vrijeme. No s druge strane, ja ću u ovom domu imati jako puno radnog staža, pa ako još na kraju tu budem i živjela, pitam se: Pa zar ja nikad neću otići odavde?“

Gospođa Dajana provela nas je kroz dom kako bi nam približila život u njemu. Dom je nedavno preuređen, stolarija je potpuno nova, čitav prostor je klimatiziran, u sobama je kompletno novi namještaj, uvedeno je centralno grijanje. Puno sredstava je uloženo u kvalitetu samog smještaja. Dok šećemo, razgovaramo o tome koliko se život u domu i općenito stav o smještaju u domu s godinama promijenio.

Radite ovdje više od 20 godina. Možete li usporediti kako je bilo nekad a kako je sad?

„Sad je sve puno drugačije pri čemu ne mislim samo na izgled doma. Dom kao dom se uredio i to je to. Ali ljudi i njihova svijest se promijenila. Svijest o domu je puno drugačija. Prije nekih 20 godina kad sam ja ovamo došla, puno ljudi se osjećalo odbačenima i mislili su da odlaze u dom  jer se njihovi više ne žele brinuti o njima. Nisu shvaćali tu jednu novu situaciju koja se događa. No sada je sve puno drugačije. Više -manje svi će vam sada reći da ne žele biti na teret svojoj obitelji i djeci i da su sami donijeli odluku doći u dom. Suvremen način života nosi svoje, djeca puno rade i veći dio vremena kod kuće nema nikoga pa starije osobe ostaju puno same. Zapravo, samoća je taj ključni faktor koji je presudan da se ljudi odluče doći ovdje. Ljudi ovdje imaju sve organizirano, od prehrane, održavanja i higijene, zdravstvene njege koja je u tim godinama izuzetno bitna, zatim organizacije slobodnog vremena i druženja sa svojom generacijom tako da je to puno bolje nego da su sami kod kuće gdje očekuju povratak svoje djece s posla. Ako uopće i žive zajedno.“

Svi korisnici doma s kojima smo razgovarali rekli su da je dolazak u dom bio njihova vlastita odluka i nije bilo nikakvog pritiska.

„Da. Gotovo svi koji sada žive u domu dobro su o tome promislili. Uostalom imali su za to i vremena s obzirom da imamo jako dugačku listu čekanja. Na mjesto u dvokrevetnoj sobi čeka se pet do šest godina. Toliko čekaju žene, a muškarci nešto manje, tri ili četiri godine. Na čekanje se osobe mogu prijaviti sa 65 godina ili čak i ranije ako je osoba iz ovog ili onog razloga otišla u mirovinu ranije, ako je u invalidskoj mirovini ili slično, onda se mogu prijaviti i ranije. Naravno, dodatno se čeka ako baš netko inzistira na jednokrevetnoj sobi.“

Koliko ukupno korisnika ima u vašem domu?

„Ovdje u Zadru ukupno imamo 331 korisnika, 21 u našem objaktu u Preku na otoku Ugljanu i 20 u Salima na Dugom otoku. I za to opet postoji lista čekanja na koju se korisnici prijavljuju. Već na samom početku oni izabiru na kojoj listi žele biti, odnosno u kojoj instituciji žele biti smješteni. Naša smještajna jedinica u Salima je potpuno novi objekat, a naša jedinica u Preku je zapravo stara škola prenamijenjena u dom umirovljenika. Meni osobno je najljepše baš u Preku. Nekako je intimnije.Postoje i domovi drugačijeg tipa koji više funkcioniraju kao seosko imanje. To je jedan drugačiji tip doma i života. Oni imaju masline, sade vrt, vinograde, prave maslinovo ulje i razna eterična ulja, vino… E to bi ja! Malo bih promijenila ambijent. Ako u starosti neću moći biti ovdje, onda bigh voljela biti u nekom takvom domu.“

Kad netko dođe u dom, kakvi su prvi dojmovi? Je li to ono što su očekivali ili bude nekih iznenađenja? Kako teče prilagodba?

„To je sve individualno. Kod nekog ta prilagodba traje kraće, a kod nekog to ipak zahtijeva malo više vremena. Naravno, prije samog useljenja, odnosno, ulaska u ustanovu, mi imamo pripreme, kako s rodbinom, tako i sa samim korisnikom. Prvo se obavi razgovor, zatim upoznavanje sa radom ustanove, onda idemo pogledati sobe, kako izgledaju i s kim će biti smješten, upoznavanje s budućim cimerom ili cimericom, upoznavanje osoblja i prostora. Nakon toga ide samo useljenje, a osoba se svakodnevno prati, posebno ako ide i na neke terapije, recimo kod fizioterapeuta i slično.“

Kad netko odluči doći u dom, koje su to pripremne radnje koje bi trebao napraviti? Kako napraviti taj transfer iz dosadašnjeg života prema životu u domu?

„Što se tiče rješavanja nekih tehničkih pitanja poput što će biti sa stanom u kojem su dosad živjeli ili tako nekih stvari, korisnici to najčešće riješe već u tom pripremnom razdoblju kad čekaju mjesto u domu. Tijekom tih godina oni to već organiziraju. No ima puno ljudi koji takve stvari i ne riješe, nego na naš poziv odgovore: ‘Pa zar nas već zovete?’ Oni još nisu spremni na dolazak u dom pa odbiju smještaj u domu i ostaju na listi čekanja do sljedeće prilike i dok ne odrade što trebaju sami sa sobom, s rodbinom, nekretninama ili što već trebaju. Kad se ponovno jave, mi prema našim mogućnostima idemo u samu realizaciju.“

Bude li slučajeva da se netko jednostavno ne može prilagoditi životu u domu?

„Da, bilo je i nekoliko takvih situacija. Imali smo jednoga koji je došao iz privatnog, puno manjeg doma. Tamo je bio puno manji broj korisnika i nekako kućna atmosfera i to mu je ovdje falilo. Nije se mogao naviknuti na veličinu ovog doma i na boj ljudi i na koncu se vratio u dom u kojem je bio prije. Svi ti hodnici, ti labirinti, to mu je stvorilo jednu konfuziju i tražio je od obitelji da ga vrate u onaj manji dom. Ima svakakvih situacija. Ljudi ili nisu do kraja spremni ili su očekivali nešto drugačije, tako da ima svega. Iako rijetko bude baš velikih problema.“

Što se dogodi ako su u istoj sobi smještene dvije osobe koje si međusobno ne pašu?

„Događa se i to. U tom pripremnom razdoblju korisnike međusobno upoznamo, saznamo koji su im interesi i koliko toga imaju zajedničkog. Ako si osobe ipak nikako ne pašu, nastojimo ih čim prije razdvojiti i smjestiti s nekim drugim tako da oboje budu zadovoljni. To često radimo i ne ostavljamo puno prostora tom neslaganju. Uvijek pazimo da u sobama bude dobra atmosfera. Naravno, prvo ide razgovor, a ako to ne upali, onda ide preseljenje.“

Ima li i bračnih parova?

„Da, imamo i supružnika. Oni su, naravno, smješteni zajedno u sobi. Osim ako jednome od njih ne treba posebna njega pa je smješten u stacionarnom dijelu, a drugi u stambenom dijelu. Jedino su u tim situacijama razdvojeni.“

Dolaze li obitelji često u posjet?

„Da. Za posjete obitelji nema nekih vremenskih ograničenja i može se doći svaki dan i u bilo koje vrijeme, osim na stacionarnom dijelu na kojem su smješteni korisnici kojima je potrebna posebna njega. Isto tako, i sami naši korisnici mogu otići u bilo koje vrijeme i na koliko god dugo žele, samo se prije moraju javiti na recepciji da znamo gdje su i da je sve u redu. Među našim korisnicima ima i puno otočana koji za vrijeme ljeta odu i po mjesec i dva dana, tako da to nije nikakav problem.“

S kakvim problemima vam se korisnici najčešće obraćaju?

„S doista različitim problemima. To je vrlo individualno. Netko mi se obraća s obiteljskim problemima, netko ima probleme u kući, netko u sobi. Ovisi. Onda netko možda nije na vrijeme dobio lijekove ili tako nešto. Neki od tih problema nama se možda i ne čini previše ozbiljnim, ali njima je to velik problem. Recimo, ako danas nisu stigli lijekovi, a  trebali su, osoba će se zabrinuti. Onda postoje te situacije u sobama, u restoranu… Ima i konfliktnih situacija. Pa onda ostvarivanje različitih prava, mirovinsko, zdravstveno… Kontaktiramo s raznim centrima i ostalim ustanovama.“

Kako se rješavaju konflikti?

„Pa nisu to neki strašni konflikti, ali dogodi se da se ljudi posvađaju u dnevnom boravku ili restoranu. To vam je tako, velik je broj ljudi, različiti su karakteri i događa se. Sve to rješavamo kroz razgovor.“

Korisnici vašeg doma uključeni su i u radnu terapiju. Kako to izgleda?

„Imamo radnu terapiju koju održavamo u našim radionama, ali i onu koju održavamo po dnevnim boravcima. U svakom dnevnom boravku okupljaju se uglavnom korisnici smješteni baš na tom odjelu koji ima 14 soba. Svi su vrlo aktivni. U radionice dolaze svi kako žele i otvorene su svaki dan. Volonterka dolazi čitati poeziju, dolaze i članovi jedne udruge koji pokazuju kako izraditi razne ukrase i ručne radove, gimnastika je svako jutro, petkom je sveta misa, dolaze nam vrtići, škole, studenti Filozofskog fakulteta s odsjeka za psihologiju… Korisnici svakodnevno dobivaju dnevne novine, zatim kartaju, igraju šah… Uglavnom to je vrijeme vrlo kvalitetno ispunjeno.“

Tijekom života u domu umirovljenika, korisnici će se zacijelo susresti i sa smrću nekoga od njih. Kako to prihvaćaju?

„To je jako teško. Baš smo nedavno imali jednu takvu situaciju. Tada potenciramo razgovor, društvo, dolazak rodbine. Smrt je ovdje teška.“

Što se financijske strane tiče, dom si ipak ne može svatko priuštiti.

„Istina, iako je naša cijena još uvijek dosta prihvatljiva: od 2.350 kn za mjesto u dvokrevetnoj sobi na odjelu pokretnih, do 3.500 kn za jednokrevetnu sobu na odjelu nepokretnih. Većina naših korisnika to može financijski podnijeti, a tu su i obitelji koje pomognu. Također, korisnik se može obratiti i centru za socijalnu skrb za participaciju. Nakon toga se donese rješenje po kojem smještaj (ili njegov dio) ide na teret ministarstva. Sam dom se ne može financirati iz sredstava koja plate korisnici. I mi dobivamo participaciju. Ovo nije tržišna cijena, već otprilike polovina.“

Kako izgleda jedan vaš uobičajen radni dan?

„Živahno! Imam jedan veliki problem: ne uspijevam isplanirati dan jer se uvijek dogodi nešto novo i nepredviđeno, a ono što isplaniram, ne mogu baš tako lako provesti. Nikad ne znam kako će mi proteći dan. Dinamično je, ali i zahtjevno. Kad dođem u sedam, odmah me dočekaju korisnici. Imaju i oni svoje rituale. Točno znam tko će prvi doći poželjeti mi dobro jutro. Onda slijedi rad sa strankama nakon čega obiđem korisnike u sobama, pogotovo one koji su u stacionaru. Tu su zatim komisije za prihvat novih korisnika, razgovori s rodbinom, razni dokumenti. Vrijeme mi brzo prođe.“

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.