- Moje Vrijeme - https://www.mojevrijeme.hr/magazin -

Što kada se političar veseli smrti svojih neprijatelja?

Populistički saborski zastupnik Ivan Pernar proslavio je smrt odvjetnika Marijana Hanžekovića (66) jer ga je isti tužio za klevetu. „Hrvatskog kralja ovrha“ i medijskog moćnika lišio je svake ljudskosti i cjelodnevnim objavama na društvenim mrežama pokazivao koliko se veseli smrti čovjeka kojeg nije cijenio i nije ga bio dužan cijeniti.

Radovao se, ne zbog svojih nepravedno ovršenih birača, već zbog potpuno osobnog i sitnog razloga – “Naravno da se radujem Hanžekovićevoj smrti kad me gad tužio”, objasnio je.



Jutros je, nakon objave ovog teksta, uredio svoj post i izbacio zadnje četiri riječi (op. ur.)

Ivan Pernar nakon 22 sata uređuje svoj status i briše razlog veselja.

No kakva je to, kako Pervan kaže, “životna i pravna pobjeda”, ako ju je u njegovo ime izborila biologija? I je li uopće pobjeda, ako znamo da Pernar nije dosegnuo ni polovicu godina koje je umrli doživio?

Čak i da jest pobjeda, zar u njoj ne bismo trebali biti dostojanstveni? Sjetite se nekih hrvatskih generala koji su godine proveli u tamnicama daleko od svojih obitelji da bi proglašenje vlastite nevinosti proslavili pozivanjem na dostojanstvo. A Pernar je 2016. godine dobio tek Hanžekovićevu tužbu za klevetu. I priliku da kao saborski zastupnik s 13.165,77 kuna neto plaće (20.705,30 kn bruto, prema imovinskoj kartici) angažira odvjetnika i brani se od te tužbe.

“Isuse Kriste predajem svoj imunitet u tvoje probodene ruke”, napisao je tada Pernar. Što bi mu Isus rekao na jučerašnje ponašanje? I što bi rekao na one koji u komentarima kliču saborskom zastupniku koji uživa  u vlastitoj svireposti, potpuno nesposobnom za minimum empatije i ljudskosti? I sve to u društvu u kojem je 86% katolika.

Komentar čitatelja

Čak i da jest Hanžeković pobijeđen, oduzimanjem dostojanstva njemu, “pobjednik” se odriče vlastitog dostojanstva. Ali dostojanstvo je vrlina koju sve rjeđe možemo tražiti među domaćim političkim zvijezdama. “Pernar kaže ono što narod misli”, kazat će njegovi pobornici. No ne biramo li na izborima upravo najbolje među nama da bi ovo društvo činili boljima, a ne emocionalno nezrelo promovirali slavlje nad biološkim nestankom protivnika? Kažemo “biološkim”, jer Hanžekovićevim odlaskom nisu nestale ovrhe. I nema tu ispravljanja nikakve “društvene nepravde”, pogotovo ne pobjede.

Hanžekovićevu smrt mnogi su ovršeni građani doživjeli kao svojevrsnu zadovoljštinu i jasno je zašto su s negodovanjem odbacili izraze sućuti koje je ožalošćenoj obitelji uputio državni vrh. Niti u jednom društvu ovršitelji iz sasma razumljivih razloga nisu omiljeni. No od saborskog zastupnika koji nije ovršen i koji živi u vlastitom stanu očekujemo minimum pristojnog ponašanja i da prirodne procese ne proglašava svojim pobjedama, već da ih sam izbori. Jer nitko od nas ne zna hoće li dočekati sutra.