“Na na\u0161em prekrasnom selu prodali smo veliku ku\u0107u s vrtom za jako mali stan u Zagrebu. Djeca nisu imala interesa za ku\u0107u, a mi je vi\u0161e nismo mogli odr\u017eavati, niti obilaziti lije\u010dnike sada kad smo bez auta”, ispri\u010dala nam je 77-godi\u0161nja gospo\u0111a Rozalija.<\/p>\n\n\n\n
“U Zagrebu smo u kvartu koji niti je na zelenoj periferiji, niti je blizu sredi\u0161tu grada, ma sivilo i beton i ni\u0161ta drugo, uz jedan lokalni du\u0107an u kojem je sve skupo kao \u0161afran”, govori nam i dodaje: “Suprug i ja tu samo venemo, ve\u0107 tri godine se osje\u0107amo kao da je otkinut dio nas. Nikako se ne mo\u017ee naviknuti.”<\/p>\n\n\n\n
Bila je, ka\u017ee nam za susreta u gradu, na Dolcu, pa je stala i na Splavnici te kupila malo cvije\u0107a za prozore. “Da samo znate koliko sam cvije\u0107a tijekom skoro \u010detrdeset godina posadila oko moje ku\u0107e. Ne smijem se ni sjetiti. Rekli su mi novi vlasnici da do\u0111em u posjetu kad god po\u017eelim, ali ne mogu, nemam snage. Srce bi mi stalo, kao i mom mu\u017eu”, povjerila nam se.<\/p>\n\n\n\n
Osim \u0161to im je odr\u017eavanje ku\u0107e i oku\u0107nice bio financijski uteg, a suprugov vid prepreka da vozi, imali su jo\u0161 jedan velik razlog za preseljenje u sedamdesetim godinama \u017eivota. “Djeca i unuci su nam u Zagrebu. Oboje imaju obitelj i svojih financijskih briga, nije bilo govora o tome da makar djelomi\u010dno odr\u017eavaju ku\u0107u i nas u tjednu razvoze u du\u0107an ili lije\u010dniku. Oni su nam predlo\u017eili da do\u0111emo \u017eivjeti u grad”, doznajemo.<\/p>\n\n\n\n
Nije bilo lako, pri\u010da nam, spakirati \u017eivot u kofer i nekoliko kutija. “Nagomila se stvari tijekom \u017eivota, a na kraju shvati\u0161 da ti tako malo treba. Sve smo sveli na minimum, kud bi sa svime ovdje u manjem dvosobnom stanu s ukupno tri ormara. Pa nama tu stanu samo osnove stvari. O, kakve sam lijepe servise poklonila, a koliko sam toga lijepoga ostavila novim vlasnicima. Ni djeca nisu imala kud s tim. Bile su to stvari koje su nekad vrijedile puno, Wiehlerovi gobleni, skupo smo otpla\u0107ivali porculan, kristal”, prisje\u0107a se gospo\u0111a Rozalija.<\/p>\n\n\n\n
“Najte\u017ee mi je ipak kad se sjetim mog vrta i cvije\u0107a. Cvije\u0107e sada gledam samo na prozoru, dobro da imam ogradicu da mi ne padne s drugog kata. I u stanu imam puno biljaka, ponekad mi suprug gun\u0111a da se ostavim tog \u010deprkanja, da zavr\u0161im s tom nostalgijom. Ni njemu nije lijepo u gradu, kao u kavezu se osje\u0107amo. \u0160utimo i trpimo, zbog trenutaka s djecom i unucima, ali i zbog zdravlja koje nam je sve ve\u0107i izazov pa moramo biti nadomak lije\u010dnika”, ka\u017ee na\u0161a umirovljena sugovornica. <\/p>\n\n\n\n
Danas \u0107e joj dan u stanu, ka\u017ee za kraj, biti kra\u0107i, \u0161to zbog odlaska na Dolac, \u0161to zbog presa\u0111ivanja cvije\u0107a koje \u0107e njoj i suprugu do kasne jeseni krasiti prozore. \u201dUzela sam ove jarko crvene pelargonije, uz vise\u0107i tamjan, \u010dim ih pogledam dan mi je ljep\u0161i\u201d, rekla je i pohitala na tramvaj.<\/p>\n\n\n\n
\u0160to mislite o odluci o preseljenju u sedamdesetima? <\/p>\n\n\n\n