Pitanje nasljedstva oduvijek je vru\u0107i krumpir ba\u010den u obitelj. Poznat mi je slu\u010daj kad majka nije imala nikakvu vlastitu imovinu, jer je \u017eivjela u gradskom stanu kojim je nakon njezine smrti opet raspolagao grad, ali su se k\u0107eri uspjele potu\u0107i oko njenog zlatnog prstena. Bilo je tu rije\u010di dakako vi\u0161e o sentimentalnoj vrijednosti, nego materijalnoj, pa opet, i to pokazuje da se mi kao ljudi \u010desto ne znamo razumno dogovoriti.<\/p>\n\n\n\n
Problem o kojem pi\u0161e gospo\u0111a Ena<\/strong> slo\u017eeniji je i se\u017ee u njezino djetinjstvo, kad su je roditelji ostavili kod bake na selu. “Obje su me bake takore\u0107i othranile, tako da ni s majkom ni s ocem nisam osjetila neku ve\u0107u povezanost. Imala sam i sestru koja je uvijek bila miljenica. Kako nisam odrastala u obitelji, bila sam poprili\u010dno samovoljna i nisam si dala komandirati, pa ih to valjda jo\u0161 vi\u0161e odbijalo”, obja\u0161njava gospo\u0111a Ena.<\/p>\n\n\n\n Koliko god je voljela svoje bake i osje\u0107ala se za\u0161ti\u0107enom, nije mogla pore\u0107i, a ne mo\u017ee ni dan-danas, da joj je nedostajala bliskost s roditeljima. Sve je rezultiralo time da je otac svoju imovinu prepisao na svoju mezimicu, a nju je razba\u0161tinio.<\/p>