Jadan je onaj tko sebe uvijek stavlja u drugi plan, ne bi li najprije zadovoljio potrebe svih oko sebe, potvrdio nam je umirovljenik Davor. “Prvo djeca, pa ja”, razmi\u0161ljao je i on za \u017eivota, o \u010demu nam iskreno pi\u0161e.<\/p>\n\n\n\n
“Kad bi mogle, moje suze davno bi izbrisale bol koju sam nanio samome sebi upravo zato \u0161to sam mislio da mogu sve dati i svima ugoditi. Bio sam i sebi i drugima zadnji, jedini koji ni od koga nije ni\u0161ta primao, niti prima danas. Djeca su sve uzela, i oti\u0161la”, napisao je utu\u010deni otac. \u00a0<\/p>\n\n\n\n
Sina, svjedo\u010di, nije vidio 30 godina. “Stvarni razlog ne postoji. Sinu sam dao sve \u0161to otac dati mo\u017ee, pa i vi\u0161e od toga, \u017eivot sam mu posvetio. Sada sam bolesni starac koji sjedi u ku\u0107i, pokraj prozora, i gleda u daljinu nadaju\u0107i se da \u0107e ugledati sina. I ne samo sina, volio bih upoznati i njegovu obitelj, prije svega moju unu\u010dicu za koju znam da postoji, ali je nikada nisam vidio”, izrazio je svoju bol.<\/p>\n\n\n\n
“Koliko je sve to te\u0161ko, znam samo ja, koji \u017eivim s tisu\u0107u pitanja koja me mu\u010de iz dana u dan, koji trpim svoju bol gledaju\u0107i u daljinu”, tu\u017ene su rije\u010di kojima je gospodin Davor zavr\u0161io pismo. Do tvrda je srca te\u0161ko doprijeti, ali nada umire posljednja, mo\u017eemo zaklju\u010diti i na primjeru ove nesretne sudbine.<\/p>\n\n\n\n