“Te\u0161ko mi je i prisjetiti se dana kad sam tatu prvi put ostavio u domu za stare i nemo\u0107ne.” Stoji to u ispovijesti sina koji je za brojnih posjeta ocu iz dana u dan otkrivao koliko ljude u domu bli\u017enji zanemaruju. Pa \u010dak i djeca, zaklju\u010dio je, mogu biti okrutna prema roditeljima koje ne posje\u0107uju.<\/p>\n\n\n\n
“Provodio sam gotovo svaki dan barem malo vremena s tatom, provjeravaju\u0107i prilago\u0111ava li se dobro novoj okolini, jede li, odr\u017eava li higijenu. Slamalo mi se srce kad bih u\u0161ao u njegovu sobu i ugledao ga kako samo zuri kroz prozor na 5. katu. ‘Brojim ptice’, znao mi je re\u0107i. I koliko god mi je bilo te\u0161ko vidjeti tatu u takvim izdanjima, nikad nisam odustao od njega i prestao i\u0107i k njemu. Radio sam puno radno vrijeme, ponekad prekovremene, ali mi je najva\u017enije bilo da ga svaki dan barem nakratko vidim.”<\/p>\n\n\n\n
Nije mu dugo trebalo da shvati da je jedan od rijetkih koji u\u010destalo posje\u0107uju voljenu osobu. “Sprijateljio sam se s voditeljicom doma koja je \u010desto bila na porti. Nikako nisam mogao shvatiti za\u0161to tolike ljude, koje sam sada ve\u0107 poznavao, nitko ne posje\u0107uje. Pitao sam je za\u0161to je tome tako, a njen odgovor nikada ne\u0107u zaboraviti. Rekla je da nema ve\u0107eg zlo\u010dina na ovom svijetu od toga da djeca ostave roditelje na pragu stara\u010dkog doma i odvezu se zauvijek.”<\/p>