Gospo\u0111a Dragica i sama \u017eivi u stara\u010dkom domu, te nam pi\u0161e: “Smje\u0161tena sam u jednom \u017eupanijskom domu. Imam 83 godine i na sre\u0107u sam jo\u0161 pokretna, iako sam stopostotni invalid. Hrana u domu nije ba\u0161 na visini, ali ako netko ne\u0161to prigovori, ma samo da pisne, ka\u017eu nam da su nam vrata otvorena. Pona\u0161aju se kao da smo mi tu zbog njih, a ne obrnuto. \u0160utimo i izjedamo se.”<\/p>\n\n\n\n
“Dom je svakako preskup za na\u0161e mirovine koje su mahom mizerne, za \u0161to mi sami nismo krivi. Ve\u0107ina nas je odradila puni radni sta\u017e. Bila sam medicinska sestra i cijeli sam \u017eivot pomagala drugima, a sve za ovu sramotno malu mirovinu i ovakav tretman u stara\u010dkom domu.”<\/p>\n\n\n\n
Gospo\u0111a Bela<\/strong> pi\u0161e nam o javnom domu na sjeverozapadu Hrvatske. “Svjedo\u010dim tamo mitu i korupciji. Korisnici doma se boje bilo sto re\u0107i jer su onda na crnoj listi ili im se ka\u017ee neka si tra\u017ee drugi dom i odu ako im ne\u0161to ne pa\u0161e. Postoje klanovi unutar osoblja i ne daj Bo\u017ee da ne\u0161to ka\u017ee\u0161 krivoj osobi. Konkretno, mom ocu je pozlilo i nitko nas nije zvao, saznali smo od susjeda! Kad smo ih zvali, rekli su da mu je tlak dobar. Poslije se pokazalo da imao mo\u017edani udar, a hitnu su zvali tek na na\u0161e inzistiranje.”<\/p>\n\n\n\n “U stacionaru je bilo jo\u0161 gore, \u010dast iznimkama, ali jadan onaj tko nema nikoga da ga obilazi jer su humanost i empatija na jako niskom nivou. Tamo vlada grobna ti\u0161ina, samo \u010dujete poneki tu\u017ean uzdisaj i jauk. Smrdi po urinu i pomisao da \u0107e rijetki iza\u0107i iz stacionara, zastra\u0161uju\u0107a je. Smatram da bi u stara\u010dke domove trebale \u010de\u0161\u0107e dolaziti inspekcije, kako u dr\u017eavne, tako i u privatne. A svi mi trebali obilaziti na\u0161e stare i pomo\u0107i im koliko mo\u017eemo, barem prave\u0107i im dru\u0161tvo. Stavimo sebe na mjesto na\u0161ih roditelja ili baka i djedova, jer vrijeme brzo prolazi i bit \u0107emo za\u010das na njihovom mjestu! Budimo ljudi”, poru\u010duje gospo\u0111a Bela.<\/p>\n\n\n\n I gospo\u0111a An\u0111ela<\/strong> nam pi\u0161e: “Dobro je u domu dok si pokretan i ne ovisi\u0161 u potpunosti o drugima, a kad dospije\u0161 u stacionar svjedo\u010dila sam da mora\u0161 moliti za \u010da\u0161u vode. Tamo ljudi trpe izderavanja i poni\u017eenja. \u010cast iznimkama. Sve se opravdava nedostatkom osoblja. Gube se slu\u0161na pomagala, zubala, odje\u0107a itd. Nitko ni za \u0161to ne odgovara i za sve su uvijek krivi sami korisnici. Ve\u0107ina je na lijekovima za smirenje tako da ni\u0161ta ne tra\u017ee, samo spavaju, a onda ni ne jedu i jadni ljudi tako br\u017ee odu.”<\/p>\n\n\n\n “S te\u0161ko pokretnima nitko ne \u0161e\u0107e, zatvoreni su i previ\u0161e le\u017ee. U sobama ih je po troje. Kad im do\u0111u posjete nema ni privatnosti ni mjesta jer su unutra \u010desto i invalidska kolica. Pokretni imaju razne aktivnosti, a ostali kao da ne postoje, s njima se ne radi. \u017dao mi je \u0161to su ljudi postali imuni na tu\u0111u bol i nemo\u0107, kao da sami ne\u0107e biti u sli\u010dnoj situaciji”, napisala je.<\/p>\n\n\n\n Gospo\u0111a Vanda<\/strong> svjedo\u010di nam da zna za slu\u010daj kada je korisnik, njezin poznanik, do\u0161ao u jedan privatni dom. “Tamo je trebao biti desetak dana kako bi ondje, nakon mo\u017edanog udara, \u010dekao rehabilitaciju. Ima 59 godina i kad je do\u0161ao u dom, jo\u0161 je mogao sjediti i jesti svojom rukom. Tre\u0107i dan je prilikom posjete bli\u017enjih na\u0111em u \u0161e\u0107ernoj komi, jer mu nisu dali inzulin. Posljedi\u010dno je zavr\u0161io u bolnici, dobio bakteriju, jo\u0161 jedan mo\u017edani, kateter, sondu za hranjenje. Jo\u0161 vegetira, sada u jednom drugom domu”, napisala nam je u povjerljivom pismu.<\/p>\n\n\n\n Umirovljenica Zdravka<\/strong> (66) nam pi\u0161e da je prije \u0161est mjeseci svoju majku smjestila u novi, javni dom. Ima sre\u0107e \u0161to je dom u manjemu mjestu u kojem i ona \u017eivi pa je mo\u017ee \u010de\u0161\u0107e posje\u0107ivati, ali nema sre\u0107e, ka\u017ee, s kvalitetom tog doma.<\/p>\n\n\n\n “Kad je mama odlazila u dom, obja\u0161njavala sam joj neka se ni\u010deg u domu ne boji, da to i mene \u010deka jednog dana i da sam potpuno spremna na to. No sada, kad vidjela kako izgleda taj \u017eivot tamo, mogu re\u0107i jedino da bih radije umrla nego i\u0161la u taj ili bilo koji drugi dom. Ne daj mi Bo\u017ee do\u0107i u situaciju da si ne mogu vi\u0161e sama pomo\u0107i. Previ\u0161e me emocija pro\u017eima dok ovo pi\u0161em”, napisala je gospo\u0111a Zdravka. Napi\u0161ite nam i vi svoja saznanja i iskustva.<\/p>\n\n\n\nGube se pomagala<\/h3>\n\n\n\n
Kobni propust<\/h3>\n\n\n\n
“Nezadovoljna sam”<\/h3>\n\n\n\n