“\u017divim svega tri minute udaljeno od svekrve, ili kako mi \u010desto ka\u017eemo, ‘svekrive’. Problem je \u0161to ona \u017eeli znati svaki detalj na\u0161eg \u017eivota, bez obzira na granice privatnosti. Do\u0161la je do te mjere da je izbacila fotografije svojih sinova i zamijenila ih slikama mog djeteta po cijeloj ku\u0107i. Ta potreba da se upli\u0107e u na\u0161 \u017eivot postaje sve te\u017ea za podnijeti, a njena stalna prisutnost naru\u0161ava moj mir”, pi\u0161e nam u povjerljivom pismu Lucia.<\/p>\n\n\n\n
“Prvih nekoliko mjeseci nakon poroda, dok sam se te\u0161ko oporavljala, situacija je bila pravi horor<\/strong>. Svakodnevno je dolazila, prolazila pored mene kao da me nema, slikala moje dijete i uzimala ga bez mog dopu\u0161tenja. Osje\u0107ala sam se kao da nemam kontrolu nad vlastitim \u017eivotom i djetetom. Ta opsesija s njene strane postala je neizdr\u017eiva, i koliko god se trudila, ne mogu joj dopustiti da bude previ\u0161e blizu mog djeteta. Pitala sam se vi\u0161e puta grije\u0161im li, jer ipak je ona baka, ali svaki njen postupak me uvjerava da ne grije\u0161im”, opisuje nadalje.<\/p>\n\n\n\n Na\u0161a \u010ditateljica pismo zaklju\u010duje vjerom da uvijek postoji nada da \u0107e se problemi rije\u0161iti: “Moj mu\u017e priznaje da je njegova majka problemati\u010dna, ali istovremeno tvrdi da je ne mo\u017ee promijeniti odnosno odre\u0107i je se, jer mu je ipak majka. U pravu je u tome, no te\u0161ko je nositi se s takvom \u017eenom. Utjehu pronalazim u nadi da \u0107e se situacija popraviti kada njen drugi sin dobije dijete, jer vjerujem da \u0107e tada svoju pa\u017enju usmjeriti na to unu\u010de, i kona\u010dno malo popustiti svoj pritisak prema nama.”<\/p>