“Nadovezat \u0107u se na pri\u010de iz domova za stare i nemo\u0107ne, jer moja majka, na\u017ealost, \u017eivi u jednom privatnom domu u okolici Zagreba i nepokretna je. Dolazim svaki dan kod nje i svaki put do\u017eivim \u0161ok. Soba je prljava, a ja sam sama morala \u010distiti fekalije po podu. Mami od fekalija znaju biti prljave ruke, a odje\u0107a uni\u0161tena ili izgubljena. \u010cak sam prona\u0161la tablete na podu i u krevetu, \u0161to je dodatno pove\u0107alo moju zabrinutost. Kada pitam \u0161to mama jede, odgovaraju mi da je to ‘miks’, no nitko ne zna re\u0107i \u0161to se zapravo nalazi u njemu”, napisala je gospo\u0111a Ana.<\/p>\n\n\n\n
“Osoblje u domu je slabo educirano i nezainteresirano. Iako u domu imaju otvorene natje\u010daje za nova radna mjesta \u010dini se da te\u0161ko nalaze kvalitetne radnike. Da znam za neki drugi dobar dom, odmah bih je premjestila, ali nigdje nije bajno. Oni koji su pokretni i mogu se zauzeti za sebe jo\u0161 nekako prolaze, dok korisnici koji samo le\u017ee, na\u017ealost, mole Boga da umru. Ovaj sustav je nehuman i pora\u017eavaju\u0107i za cijelo dru\u0161tvo”, pi\u0161e gospo\u0111a Ana.<\/p>\n\n\n\n
“Ono \u0161to me posebno poga\u0111a je \u010dinjenica da, koliko god joj vode ostavim, gotovo jednaku koli\u010dinu prona\u0111em sutradan. Kao medicinska sestra po struci, dobro znam kako treba izgledati njega nepokretnih bolesnika. U privatnim domovima svaki euro u\u0161te\u0111en na korisnicima ili osoblju zavr\u0161ava u d\u017eepu privatnika. Inspekcije ne bi smjele reagirati samo kad se dogodi ne\u0161to stra\u0161no. Tada se kratko pi\u0161e o tome, a brzo se zaboravi. Molim Boga da mi nikada ne zatreba dom, jer ovakvo stanje nikome ne prili\u010di”, zaklju\u010dila je gospo\u0111a Ana svoje povjerljivo pismo.<\/p>