Na pitanje se najprije osvrnuo gospodin koji je u svojim vitalnim sedamdesetima. “Na otoku na kojem \u017eivimo tijekom ljeta, ve\u0107inu te\u0161kih poslova jo\u0161 uvijek obavljamo supruga i ja. Ona se ve\u0107 dobrano pribli\u017eila osamdesetoj. Kad nam sinovi i k\u0107i, koji su u svojim \u010detrdesetima, do\u0111u na tjedan godi\u0161njeg odmora, gotovo da i ne primijete da je drvarnica puna, da je cijeli \u0161umarak o\u010di\u0161\u0107en od sru\u0161enih grana, da su oba \u010damca spremna za plovidbu i da je izgra\u0111ena nova \u0161upa u \u0161umici iza ku\u0107e”, odgovara.<\/p>\n\n\n\n
Potom dodaje: “Tijekom tog tjedna pravimo se da smo stari ljudi, preumorni za rad. Ne \u017eelimo im raditi buku i nabijati stres, iako uvijek ima posla. No, \u010dim odu, opet cijepamo drva i premje\u0161tamo kamenje”, otkriva u polu\u0161ali.<\/p>\n\n\n\n
Svjestan je ipak, isti\u010de, da se tijelo sa starenjem mijenja. “Mo\u017eda uzimamo lijekove za aritmiju ili imamo kroni\u010dne probleme poput bolova u ramenima ili kukovima, ali se ne predajemo. Promatrao sam svog oca kako stari, kako je od mladog \u010dovjeka kroz \u017eivot kora\u010dao do svojih osamdesetih. S osamdeset godina i dalje je bio sposoban za naporne aktivnosti, ali su mu bile potrebne pauze, a ravnote\u017ea mu vi\u0161e nije bila tako dobra kao nekad. Kad je navr\u0161io 85, jo\u0161 je grabljao li\u0161\u0107e, ali je kosidbu prepustio drugima”, istaknuo je.<\/p>\n\n\n\n
“Sada sam u 76. godini \u017eivota i zbilja sam svaki dan jo\u0161 vrlo aktivan. Jutros, dok sam cijepao drva (nakon \u0161to sam dva sata bio u \u0161umi), ba\u0161 sam se umorio. Napravio sam kratku pauzu, popio limunadu. I \u0161to sam onda napravio? Malo kasnije opet sam nastavio raditi. Umaram se uglavnom zato \u0161to stalno ne\u0161to radim”, istaknuo je ovaj vitalni gospodin.<\/p>\n\n\n\n
Osvrnula se na temu i jedna gospo\u0111a koja se tjera biti aktivna iako je bolesna i trpi bolove. “U svojim sam sedamdesetima. Cijeli svoj \u017eivot bila sam aktivna (posao na imanju, jahanje, plivanje, teretana, plus rad u punom radnom vremenu). A onda me, u srednjim \u0161ezdesetima, tijelo po\u010delo izdavati. Ruke su mi po\u010dele patiti od artritisa. Dobila sam rak. Zamijenila kuk. Dogodio mi se i ugriz poskoka”, svjedo\u010di.<\/p>\n\n\n\n
“Sada sam u mirovini, ali svakodnevno radim po vani. I da, sve me boli, le\u0111a, kuk, ruke i ramena. Ali, idem dalje. Da, umaram se br\u017ee i lak\u0161e, dakle sporija sam. Radim uz du\u017ee pauze, tada si u ku\u0107i stavim tople obloge na bolna mjesta i pustim da ibuprofen po\u010dne djelovati.”<\/p>\n\n\n\n
“I zato mogu re\u0107i da je u mnogim slu\u010dajevima um voljan, ali tijelo nije i \u010dovjek spontano uspori. Malo tko \u0107e od ljudi koji imaju preko osamdeset kopati rupe za stupove, zabijati kolce, natovariti cijelu prikolicu sijena ili pje\u0161a\u010diti u brda, a nave\u010der jo\u0161 oti\u0107i na ples. Suo\u010dimo se s tim da se na\u0161a tijela tro\u0161e. Umaramo se. I to je u redu!”, napisala je ova sudionica rasprave.<\/p>\n\n\n\n
Kako se vi osje\u0107ati? Je li se va\u0161e tijelo usporilo? Kada ste osjetili promjenu? Pi\u0161ite nam posve anonimno.<\/p>\n\n\n\n