“Najstarija k\u0107i nedavno mi je rekla da ona i njezin de\u010dko \u017eele imati dijete. I to uskoro, mo\u017eda ve\u0107 idu\u0107e godine. Nikada nisam mislila da \u0107e imati djecu jer je dobrano pre\u0161la tridesetu i tek ih je sada prvi put uop\u0107e spomenula. Bila sam presretna i mislim da \u0107e biti sjajni roditelji! No \u017eivim 500 kilometara od njih i k\u0107i \u017eeli da se preselim u njihov grad kako bih im pomogla s \u010duvanjem djeteta.”<\/p>\n\n\n\n
Po\u010detak je to pisma koje je stiglo na adresu spisateljice, novinarke i \u017eivotne savjetnice Emily Gould<\/strong> koja pi\u0161e kolumnu za magazin The Cut<\/a><\/em>. U nastavku pisma stoji: “Razumijem njezinu potrebu jer ako ostanem ovdje, koliko \u0107u ih realno mo\u0107i vi\u0111ati? Nekoliko puta godi\u0161nje, u najboljem slu\u010daju? To nije dovoljno. Djeca kratko ostaju djeca i ne \u017eelim propustiti te dragocjene godine. Zaposlena sam, razvedena i sama, a oduvijek sam \u017eeljela oti\u0107i iz ovog malog mjesta i \u017eivjeti negdje drugdje. Radim u zdravstvu i vjerojatno bih ondje mogla prona\u0107i sli\u010dan posao.”<\/p>\n\n\n\n “No, to bi bila ogromna promjena. Cijeli sam \u017eivot provela ovdje i izgradila mre\u017eu prijatelja i kolega. Pomisao na to da sve ostavim iza sebe i krenem ispo\u010detka me pla\u0161i. Uz to me mu\u010de jo\u0161 mnoga druga pitanja poput tko \u0107e brinuti o mojim roditeljima kad budu nemo\u0107ni? Ho\u0107u li si uop\u0107e mo\u0107i financijski priu\u0161titi \u017eivot u velegradu? \u0160to ako mi se tamo ne svidi? I \u0161to ako zapravo ne \u017eelim biti stalno dostupna za \u010duvanje njihove bebe? Prijavljujem li se nesvjesno za jo\u0161 jedan oblik nepla\u0107enog rada koji sam ve\u0107 jednom ostavila iza sebe?” obja\u0161njava svoje brige \u010ditateljica.<\/p>