“Volim svog psa kao dijete. Neki misle da sam \u010dudna i da bih trebala imati vlastitu djecu. \u0160to vi mislite?” To pitanje postavljeno na platformi Quora, izazvalo je \u010detiri tisu\u0107a reakcija i pokazalo koliko je tema ljubavi prema \u017eivotinjama i dalje dru\u0161tveno osjetljiva.<\/p>\n\n\n\n
Mnogima je neobi\u010dno da netko mo\u017ee osje\u0107ati tako duboku privr\u017eenost psu ili ma\u010dki, dok drugi u tome vide ne\u0161to sasvim prirodno; izraz topline, brige i empatije koja ne tra\u017ei biolo\u0161ke veze.<\/p>\n\n\n\n
Jedna komentatorica tako pi\u0161e da nikad nije imala djecu jer nije prona\u0161la partnera u godinama kad je to bilo mogu\u0107e. “Imam dva psa koji mi daju ljubav, osje\u0107aj odgovornosti i ponosa. Ako si sre\u0107u prona\u0161la u svom ljubimcu, u boljem si polo\u017eaju od onih koji je jo\u0161 uvijek tra\u017ee”, napisala je. Dodala je da kao \u017eena ne osje\u0107a da vrijedi manje samo zato \u0161to nije rodila dijete. I to je stav sve ve\u0107eg broja ljudi koji vjeruju da roditeljstvo nije jedini na\u010din da \u010dovjek do\u017eivi puninu postojanja.<\/p>\n\n\n\n
Druga komentatorica navodi da joj je pas doslovno spasio \u017eivot. Kao studentica je, ka\u017ee, odlu\u010dila nabaviti psa. Ubrzo je do\u017eivjela te\u0161ku prometnu nesre\u0107u i pala u komu. Kad se probudila, jedino je ime koje je mogla izgovoriti bilo ime njezina psa. Pas je uz nju ostala godinama, kroz rehabilitaciju, brak i razvod pa sve do smrti.<\/p>\n\n\n\n
“Zbog nje sam oti\u0161la od \u010dovjeka koji ju je zlostavljao. Bila je moje prvo dijete, moj \u017eivotni oslonac. Kad je umrla, njezin pepeo stavila sam pokraj kreveta. Moj sin, koji je tada imao \u0161est godina, pokazivao je njezine slike novom psu i govorio o njoj kao o sestri”, napisala je. “Voljela sam je istom snagom kojom sada volim svog sina. To nije zamjena. Ljubav je ista, \u010dista i bezuvjetna.”<\/p>\n\n\n\n
Takve pri\u010de dokazuju ono \u0161to mnogi osje\u0107aju, ali rijetko izgovore: ljubav se ne dijeli, ona se mno\u017ei. \u010covjek ne mora birati izme\u0111u djeteta i psa, izme\u0111u ljudske i \u017eivotinjske bliskosti. Ljubav prema \u017eivotinji ne isklju\u010duje roditeljsku ljubav, ali ni ne zahtijeva je kao uvjet. Danas, kada su veze, brakovi i obitelji sve raznolikiji, postalo je jasno da emocije ne poznaju krute granice.<\/p>\n\n\n\n
Razlog za\u0161to takve ispovijesti izazivaju toliko pa\u017enje jest i to \u0161to \u017eivotinje danas razumijemo bolje nego ikad. Znanstvena istra\u017eivanja potvr\u0111uju da na\u0161i ljubimci do\u017eivljavaju emocije, prepoznaju lica, reagiraju na ton glasa i tuguju kad izgube vlasnika. Na\u0161a se povezanost s njima razvila do razine koja je prije samo nekoliko desetlje\u0107a bila nezamisliva. Ljubimci vi\u0161e nisu “\u017eivotinje u ku\u0107i”, nego \u010dlanovi obitelji, prijatelji u svakodnevnom \u017eivotu, izvor utjehe i radosti pa i emocionalna sigurnost koju ljudi te\u0161ko pronalaze.<\/p>\n\n\n\n
Upravo je ta promjena mnoge razbjesnila. Na na\u0161oj Facebook stranici nerijetko se mogu pro\u010ditati komentari kako su “psi i ma\u010dke krivi za pad nataliteta”. Mnogi vjeruju da mladi danas “biraju ljubimce umjesto djece” pa u njima vide simbol odbijanja roditeljstva. Taj je stav, me\u0111utim, prejednostavan. Istra\u017eivanja pokazuju da posjedovanje ljubimca ne umanjuje \u017eelju za djecom, nego da ljudi koji odga\u0111aju roditeljstvo \u010de\u0161\u0107e imaju vremena, prostora i sredstava za ku\u0107ne \u017eivotinje. Drugim rije\u010dima, pas nije uzrok, nego posljedica promjene \u017eivotnog stila i mogu\u0107nosti odabira.<\/p>\n\n\n\n
Komentatori iz ove rasprave jasno poru\u010duju: ne moramo birati izme\u0111u ljubavi. Ima je dovoljno za sve; i za dijete, i za psa, i za nas same. Ljubav prema \u017eivotinjama ne umanjuje ljudskost, nego je potvr\u0111uje. A ako netko svog psa doista voli kao dijete, mo\u017eda to samo zna\u010di da je nau\u010dio ono \u0161to bismo svi trebali znati: voljeti bezuvjetno.<\/p>\n\n\n\n