Nekad su zajedno u\u010dili, prepisivali, izlazili, kasnili na zadnji no\u0107ni tramvaj i zaljubljivali se. Danas, \u010detiri i pol desetlje\u0107a kasnije, biv\u0161i kolege iz zagreba\u010dke jezi\u010dne gimnazije jo\u0161 se povremeno dru\u017ee u manjim grupama i razgovaraju o brakovima, djeci, unucima, hobijima, reumi i drugim \u017eivotnim boljkama. A ove \u0107e se godine ponovo okupiti cijeli razred.<\/p>\n\n\n\n
Branka Dimi\u0107<\/strong> (63), danas nastavnica tjelesnog odgoja koja je jezi\u010dnu gimnaziju zavr\u0161ila 1981. godine, o razredu i skoroj proslavi 45. godi\u0161njice mature govori posebno uzbu\u0111eno: “Iako vremena nisu opu\u0161tena kao nekad, svi se veselimo susretu. S mnogima sam se \u010dula i veseli me \u0161to moja generacija iz srednje jo\u0161 uvijek uspijeva zadr\u017eati pozitivan duh.”<\/p>\n\n\n\n U razgovoru se gospo\u0111a Branka prisjetila i specifi\u010dnog \u0161kolskog sustava koji je tada vladao u Hrvatskoj. “Bili smo takozvani \u0160uvarovci i prva dva razreda srednje \u0161kole morali smo svi poha\u0111ati op\u0107i smjer u \u0161kolama, i to prema mjestu stanovanja. Tek zadnje dvije godine birali smo usmjerenja, a na\u0161 razred bio je jezi\u010dni smjer za suradnike u nastavi za koje se, zanimljivo, do danas nisu stvorili uvjeti u \u0161kolstvu”, napominje.<\/p>Iz ere \u0160uvarove reforme \u0161kolstva<\/h2>\n\n\n\n