{"id":15328,"date":"2018-05-16T17:52:31","date_gmt":"2018-05-16T15:52:31","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=15328"},"modified":"2018-05-16T17:53:26","modified_gmt":"2018-05-16T15:53:26","slug":"mirovina-je-dosadna-i-nesretni-smo-zelimo-natrag-na-posao","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2018\/05\/mirovina-je-dosadna-i-nesretni-smo-zelimo-natrag-na-posao\/","title":{"rendered":"Mirovina je dosadna i nesretni smo zbog nje, \u017eelimo natrag na posao!"},"content":{"rendered":"

Ljudi \u010desto jedva \u010dekaju odlazak u mirovinu. No tako\u0111er je \u010desto da ih nakon odlaska u penziju obuzme svojevrsna tjeskoba. Deborah Quilter<\/strong>, kolumnistica portala Boomer Cafe<\/a> pozabavila se tim problemom i napisala tri pri\u010de svojih prijatelja koji se tako osje\u0107aju: \u201eKad te mirovina \u010dini nesretnim\u201c.<\/p>\n

Carolyn Bushong: \u201eTo je prelijepi zatvor\u201c<\/h3>\n

\u010cinilo se da je Carolynina situacija savr\u0161ena: Ova 69-godi\u0161nja umirovljena psihoterapeutkinja zatvorila je svoju ordinaciju u Coloradu 2012. godine i s partnerom, umirovljenim financijskim savjetnikom, preselila u Tucson radi toplije klime. \u201eImala sam prelijep \u017eivot, prelijepu ku\u0107u, prekrasan vrt. Moje prijateljice koje su sve morale naporno raditi kako bi prehranile obitelj, ubile bi da su mogle imati moj \u017eivot.\u201c No, Carolyn je bila nesretna.<\/p>\n

\u201eOvo mi je peta godina u mirovini i tako mi je dosadno da bih mogla zaplakati. Ovo je zapravo jedan prelijepi zatvor.\u201c Volontiranje je ne privla\u010di. Nedostaje joj sre\u0111ivanje svakoga jutra i odlazak na posao. Vrtlarenje joj ne pru\u017ea toliko zadovoljstva koliko je mislila da ho\u0107e. \u201eOni koji u mirovini ra\u010dunaju na svoju unu\u010dad, doista su sretni. No to se ne odnosi na nekog poput mene koja sam imala druga\u010dije ciljeve u \u017eivotu i bila vrlo zaposlena. Jako me veselilo razgovarati s mojim klijentima.\u201c<\/p>\n

Iako i njezin partner itekako sudjeluje u ku\u0107nom bud\u017eetu, Carolyn ka\u017ee kako joj je nezamislivo da nema vlastiti novac. \u201eUvijek sam samu sebe uzdr\u017eavala i ne pada mi na pamet njega moliti za novac.\u201c Zbog umirovljenja Carolyn ka\u017ee da se osje\u0107a kao da joj \u017eivot nema svrhu. \u201eZapravo, nikad nisam \u017eeljela i\u0107i u penziju. Uvijek sam mislila da \u0107u raditi sve do smrti.\u201c Ne \u017eeli se, ka\u017ee pretvoriti u svoju majku koja ima 90 godina i stra\u0161no se dosa\u0111uje i pije antidepresive. Zbog svega toga, Carolyn je ponovno po\u010dela ogla\u0161avati svoje usluge psihoterapeuta te za tu svrhu koristi Twitter. \u201eImam par ideja i ve\u0107 sam napravila nekoliko koraka u tom smjeru. \u017delimponovno pokrenuti posao.’<\/p>\n

Dave Paul: \u201eIzgubio sam dio identiteta\u201c<\/h3>\n

Dave je radio u upravi tehnolo\u0161kog diva IBM u Denveru, a kad se odjel kojim je upravljao raspao, prihvatio je izda\u0161nu ponudu i oti\u0161ao u mirovinu sa 62 godine. No odmah je shvatio da mu to uop\u0107e ne odgovara. \u201eNisam se \u017eelio buditi svakoga jutra a da nemam \u0161to raditi. Moj posao je dio moje osobnosti. Sada bih po cijele dane mogao igrati golf, no kada bih to doista radio svaki dan, prestao bih u tome u\u017eivati.\u201c Dave je volontirao u upravi McDonaldsa, no to mu nije dovoljno pa se odlu\u010dio vratiti na posao puno radno vrijeme. No, tra\u017eenje posla nije bilo lako. Tra\u017eio je i tra\u017eio, a \u010dak se susreo i s diskriminacijom.<\/p>\n

\u201eGodinu dana sam prodavao aute. Onda sam godinu dana radio kao slu\u017ebenik za uvjetni otpust uz zatvora. To je bilo zanimljivo, ali nije bilo za mene.\u201c Nakon toga, slu\u010dajno je nai\u0161ao na tvrtku koja proizvodi jastuke i \u010dija ga se tehnologija dojmila pa je pitao mo\u017ee li ih zastupati. Po\u010deo je prodavati jastuke po domovima umirovljenika i krenulo mu je dobro. \u010cak je utjecao i na novu liniju proizvoda nagovoriv\u0161i tvrtku da po\u010dne izra\u0111ivati jastuke za invalidska kolica. Dave obo\u017eava svoj novi posao. Radi izme\u0111u 20 i 30 sati tjedno i ka\u017ee da mu je zabavno. \u201eVolim raditi, no istovremeno i puno putujem. Uzmem laptop i mobitel i mogu raditi s bilo kojeg mjesta.\u201c<\/p>\n

Nancy K.Schlossberg: \u201eodlazila sam u mirovinu dva puta\u201c<\/h3>\n

Nancy je psihologinja i autorica mnogih popularnih priru\u010dnika. Kad je prvi put odlazila u mirovinu sa svojeg posla predava\u010dice na Sveu\u010dili\u0161tu Maryland, imala je 69 godina i nije to najbolje podnijela. \u201eMislila sam da \u0107e to biti divno. Nisam razumjela ljude koji su govorili o nekakvoj prilagodbi na penziju. Nije mi bilo jasno na \u0161to se to treba prilagoditi. No uskoro sam ustanovila u \u010demu je problem: navikla sam se biti profesorica.\u201c<\/p>\n

Umjesto da se potpuno umirovi, nastavila je pisati knjige. \u201eAko vam mironina ne odgovara, nastavite raditi. No \u010dovjek treba biti i proaktivan u tra\u017eenju novih poslova ili zanimacija. Za po\u010detak, dobro je po\u010deti negdje volontirati i to se poslije mo\u017ee pretvoriti u pravi posao.\u201c Nancy dodaje i kako je ve\u0107ina ljudi tijekom radnog vijeka ograni\u010dena samo na svoju profesiju, a u mirovini mo\u017eete eksperimentirati i nekim drugim poslovima koje ste uvijek \u017eeljeli probati raditi ali niste imali vremena. Nancyno prvo umirovljenje trajalo je svega nekoliko mjeseci nakon \u010dega je po\u010dela ponovno pisati knjige. Sad ponovno planira oku\u0161ati se u potpunoj mirovini, no ponovno samo na neko vrijeme. \u201eVidjet \u0107u kako \u0107e biti ovaj put. Mo\u017eda \u0107u sada tu mirovinu odraditi bolje\u201c, ka\u017ee kroz smijeh.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ne\u0107emo vi\u0161e morati i\u0107i na posao, mo\u0107i \u0107emo spavati koliko god dugo \u017eelimo, imat \u0107emo vremena za sebe. Mnogi o mirovini razmi\u0161ljaju kao o razdoblju u kojem \u0107e napokon mo\u0107i u\u017eivati. No sve je vi\u0161e i onih koji ka\u017eu da im penzija ne pa\u0161e, da su izgubili svoj identitet i svrhu u \u017eivotu. <\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":15338,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[85],"tags":[401,29,345,77],"class_list":["post-15328","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-aktivno-starenje","tag-drustveni-zivot","tag-posao","tag-psihologija","tag-umirovljenici"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/15328","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=15328"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/15328\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/15338"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=15328"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=15328"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=15328"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}