Emocionalno prejedanje \u010desto spominjemo kao da je rije\u010d o uro\u0111enoj osobini s kojom moramo \u017eivjeti. Mnogi ka\u017eu da jedu kad su zabrinuti, tu\u017eni ili ljuti, kao da je to dio njihove prirode, a ne izbor. No emocionalno prejedanje zapravo je nau\u010den obrazac koji se s vremenom u\u010dvr\u0161\u0107uje. Da bismo ga prekinuli, moramo ga razumijeti.<\/p>\n\n\n\n
Ne jedemo zato \u0161to osje\u0107amo odre\u0111ene emocije jer one same po sebi ne poti\u010du jedenje. Rije\u010d je o suprotnom procesu – hranu koristimo kako bismo ubla\u017eili ili potisnuli neugodne osje\u0107aje. Ne jedemo zato \u0161to smo pod stresom, nego kako bismo smanjili osje\u0107aj stresa. Neugodno nam je osje\u0107ati frustraciju, a hrana donosi privremeno olak\u0161anje.<\/p>\n\n\n\n
Uzmimo kao primjer samo stres. Kad se osje\u0107amo optere\u0107eno i posegnemo za grickalicama, \u010desto kasnije zaklju\u010dimo da je stres bio uzrok jedenja. No pravi razlog le\u017ei u na\u0161oj nespremnosti da podnesemo taj osje\u0107aj bez poku\u0161aja da ga uklonimo. <\/p>\n\n\n\n
Naravno, korisno je tra\u017eiti na\u010dine za smanjenje stresa i primjenjivati ih, no koliko god se trudili, stres i tjeskoba povremeno \u0107e se pojavljivati jer su dio ljudskog iskustva. Zato je va\u017enije nau\u010diti kako ih podnijeti bez potrebe da ih umirujemo hranom.<\/p>\n\n\n\n
Zanimljivo je koliko malo pa\u017enje posve\u0107ujemo onome \u0161to doista osje\u0107amo. Ve\u0107ina nas nije odrastala u okru\u017eenju koje je poticalo prepoznavanje i prihva\u0107anje emocija, naprotiv, \u010de\u0161\u0107e nas se u\u010dilo potiskivati ih.<\/p>\n\n\n\n
Mnogi su slu\u0161ali re\u010denice poput: \u201cPrestani plakati ili \u0107u ti dati razlog za plakanje\u201d ili \u201cOdmah se smiri.\u201d Biti previ\u0161e emotivan smatralo se nepo\u017eeljnim.<\/p>\n\n\n\n
I danas se to vidi u svakodnevnoj komunikaciji. Kada nekoga pitamo kako je, odgovor gotovo uvijek glasi: \u201dDobro\u201d. Naravno, to je \u010desto samo oblik pozdrava, ali rijetko zastanemo i iskreno se zapitamo kako se zaista osje\u0107amo. Jo\u0161 rje\u0111e to pitanje postavljamo sami sebi. Upravo je ta sposobnost samopromatranja va\u017ean korak prema promjeni odnosa prema hrani.<\/p>\n\n\n\n
Emocije ne nastaju same od sebe. U velikoj mjeri stvaramo ih vlastitim mislima, premda toga \u010desto nismo svjesni. Ponekad su dovoljne kratke i gotovo neprimjetne misli da izazovu sna\u017enu emocionalnu reakciju. Dobra je vijest da zbog toga imamo odre\u0111enu mo\u0107 nad svojim emocijama. U\u010denjem prepoznavanja i usmjeravanja vlastitih misli mo\u017eemo postupno mijenjati i na\u010din na koji do\u017eivljavamo osje\u0107aje.<\/p>\n\n\n\n
S vremenom emocije i hrana mogu postati automatski povezani. Zabrinutost tra\u017ei sladoled, frustracija \u010dips, a usamljenost ili dosada kola\u010de. Takvi obrasci pona\u0161anja \u010desto se pretvore u naviku koju vi\u0161e ni ne primje\u0107ujemo. No ve\u0107 samo osvje\u0161tavanje tih poveznica prvi je korak prema njihovu mijenjanju.<\/p>\n\n\n\n
\u017divotna savjetnica i osobna trenerica Robin Ola<\/strong> \u010desto obja\u0161njava kako se rije\u0161iti navike koja samo pove\u0107ava nezadovoljstvo.<\/p>\n\n\n\n \u201dPrimjerice, ako se osje\u0107ate usamljeno, poku\u0161ajte jednostavno priznati sebi taj osje\u0107aj. Umjesto da ga odmah poku\u0161ate ukloniti hranom, dopustite mu da postoji. To ne zna\u010di da vam se mora svi\u0111ati kako se osje\u0107ate, nego da prihvatite \u010dinjenicu da je rije\u010d o prolaznoj emociji. Mogli biste sebi re\u0107i da ste usamljeni, ali da taj neugodan osje\u0107aj ne\u0107ete poku\u0161ati otjerati hranom\u201d, isti\u010de.<\/p>\n\n\n\n Sposobnost da ostanemo uz neugodne emocije bez potrebe da ih odmah ubla\u017eimo jedna je od najva\u017enijih \u017eivotnih vje\u0161tina. Psiholozi to nazivaju prihva\u0107anjem ili procesuiranjem emocija. Kao i svaka druga vje\u0161tina, i ova zahtijeva vje\u017ebu, ali se mo\u017ee nau\u010diti u bilo kojoj \u017eivotnoj dobi.<\/p>\n\n\n\n Kad razvijemo tu sposobnost, vi\u0161e nam ne\u0107e trebati keksi, zdjela sladoleda ili vre\u0107ica \u010dipsa kako bismo umanjili osje\u0107aje koje ne volimo. Mo\u0107i \u0107emo jednostavno prihvatiti da smo ljudi koji povremeno osje\u0107aju tugu, usamljenost, frustraciju ili zabrinutost, i da je to sasvim normalan dio \u017eivota.<\/p>\n\n\n\nJedna od najva\u017enijih \u017eivotnih vje\u0161tina<\/h2>\n\n\n\n