Proveli smo malu anketu me\u0111u na\u0161im umirovljenim sugovornicima starijim od 75 godina i pitali ih \u0161to \u010duvaju iz daleke pro\u0161losti. Iako su svjesni da te stvari mo\u017eda vi\u0161e nikada nikome ne\u0107e imati ni uporabnu, a ni sentimentalnu vrijednost, a pomalo ih i gu\u0161e u sku\u010denim prostorima, ka\u017eu da ih jednostavno ne mogu baciti.<\/p>\n\n\n\n
Umirovljenica Senka iz Zagreba<\/strong> priznala je da \u010duva preko 40 oslikanih drvenih i kerami\u010dkih tanjura koje je donosila s izleta po Hrvatskoj i Sloveniji, ali i s daljih putovanja. \u201dNekad su krasili dva zida u blagovaonici, ali kad smo skinuli lamperiju, nismo htjeli bu\u0161iti cigle na toliko mjesta i jednostavno sam ih slo\u017eila jedan na drugi i spremila u komodu. Zauzimaju mjesto, skupljaju pra\u0161inu, a unuke ne samo da ne \u017eele ni \u010duti za njih, ve\u0107 se i izruguju s njima. Ipak, \u017eao mi ih je baciti\u201d, rekla je iskreno.<\/p>\n\n\n\n Ka\u017ee potom i kako jo\u0161 uvijek \u010duva kasice prasice djece koja su sada ve\u0107 u pedesetima. \u201dDo vrha su natrpane bezvrijednim kovanicama dinara koje nikad nismo predali banci, te\u0161ke su i ne ba\u0161 neke dizajnerske uspje\u0161nice. Jedna je u obliku plave \u0161koljke s golemim o\u010dima i ru\u017ei\u010dastim ustima, no \u010dini mi se grijeh baciti ih\u201d, priznaje.<\/p>\n\n\n\n Gospodin Antonio s Kvarnera<\/strong> jo\u0161 \u010duva ruski fotoaparat FED 4 koji je kupio po\u010detkom 60-ih. \u201dU njega sam ulo\u017eio pravo bogatstvo, za njega sam radio jo\u0161 kao u\u010denik cijelo jedno ljeto. Dolazi s ko\u017enatom futrolom koja izgleda kao netaknuta, takva je to bila kvaliteta. \u010cuvam i dodatnu bljeskalicu koja se mogla montirati na njega. Bio sam toliko ponosan da i danas pamtim osje\u0107aj koji me pro\u017eimao kad sam ga nosio oko vrata\u201d, otkriva nam.<\/p>\n\n\n\n \u201dSvi albumi mojih triju k\u0107eri ispunjeni su predivnim fotografijama koje sam njime snimio, nemam ga srca baciti. Taj bi fotoaparat i danas radio kad bi se jo\u0161 negdje moglo kupiti film za njega. Osim tog aparata, \u010duvam i zna\u010dke koje sam skupljao na \u0161perplo\u010di presvu\u010denoj spu\u017evom i zelenim pli\u0161em iz ku\u0107ne izrade. Ima tu Tita i petokraka, Zagija i Vu\u010dka, i danas obo\u017eavam te zna\u010dke. Mislim da to nikome vi\u0161e ni\u0161ta ne zna\u010di\u201d, rekao je.<\/p>\n\n\n\n Gospo\u0111a Kate iz Zagreba<\/strong> jo\u0161 \u010duva kuki\u010dane stolnjake koje je izradila njezina majka i spasila ih kad je za rata izbjegla u Zagreb.<\/p>\n\n\n\n \u201dKupili smo najve\u0107u plasti\u010dnu kutiju u Ikei i u nju slo\u017eili stolnjake svih veli\u010dina koje je izradila moja mama, danas pokojna. \u010cuvam ih kao suho zlato, a \u017eivim u malom stanu i zauzimaju puno mjesta. K\u0107eri i unuke ka\u017eu da vi\u0161e nisu u modi i ne uklapaju im se u stanove. Mislim da \u0107e ih se rije\u0161iti kad mene ne bude\u201d, priznala je.<\/p>\n\n\n\n I kristal je ne\u0161to \u0161to \u010duva ve\u0107ina na\u0161ih sugovornika. Samoborska umirovljenica Biserka<\/strong> naslijedila je kristalne vaze, pepeljare i razne zdjele od bake, a potom i od roditelja. \u201dKad je mama umrla, svoj smo stan ostavili k\u0107eri i zetu, a mi preselili u njezin. Tu su i danas dvije masivne vitrine prepune kristala, nitko od djece ne \u017eeli uzeti niti jedan komad. Meni je sve i dalje dragocjeno, ali sumnjam da \u0107e na\u0161a djeca to \u010duvati dalje, gotovo sam sigurna da sin ne\u0107e zadr\u017eati ba\u0161 ni\u0161ta, a k\u0107i mo\u017eda jednu stvar iz sentimenta\u201d, ka\u017ee.<\/p>\n\n\n\n Tako\u0111er priznaje da \u010duva krznenu bundu, \u0161ubaru i lisicu za oko vrata. \u201dTo je nekada bilo va\u017eno imati, ta bunda je i danas o\u010duvana i izgleda kao prvog dana. K tome, ni\u0161ta ne grije kao taj odjevni komad, iako je ve\u0107 desetlje\u0107ima ne nosim jer se bojim prozivki po gradu, a i podsmijeha. No nemam srca to baciti, neka djeca bace kad me ne bude\u201d, kazala je.<\/p>\n\n\n\n Goranski umirovljenik Franjo <\/strong>koji \u017eivi u ku\u0107i ka\u017ee da ima sve mogu\u0107e enciklopedije na policama koje su se savile pod njihovom te\u017einom. Stoje mu u regalu u dnevnom boravku, a neka izdanja ispunjavaju i police u spava\u0107oj sobi.<\/p>\n\n\n\n \u201dNeke sam knjige \u010dak stavio i u dje\u010dju sobu, kad su djeca odselila. Gu\u0161e nam prostor, nismo ih otvorili 40 godina, ali ne mogu pojmiti ih baciti u pe\u0107 za centralno grijanje, kao \u0161to mi sugerira k\u0107i. Jednostavno nemam srca, iako nikome ne koriste, niti \u0107e koristiti. Sve je na internetu\u201d, govori. Priznao je i da \u010duva karte gradova koje je posje\u0107ivao s obitelji, iako ima navigaciju u novom automobilu.<\/p>\n\n\n\n Njegova supruga An\u0111a<\/strong> ka\u017ee da joj policu u smo\u010dnici zauzimaju stare plasti\u010dne posude od kojih je izgubila poklopce, ali ne mo\u017ee ih baciti, ba\u0161 kao ni ru\u010dni mikser, rum lonac i sokovnik koji nije u uporabi ve\u0107 30 godina. \u201dMoram priznati da sam svjesna kako je pola smo\u010dnice nefunkcionalno, no krenem ne\u0161to baciti i na kraju opet sve vratim\u201d, ka\u017ee.<\/p>\n\n\n\n \u201dOh da, sjetila sam se i starih deka na tavanu, neke su jo\u0161 bakine. To smatram prvim i osnovnim za ono \u2019ne daj bo\u017ee\u2019, i vjerujem da nisam jedina koja ne da deke ni za \u017eivu glavu\u201d, ka\u017ee vrlo ozbiljnim glasom.<\/p>\n\n\n\n A vi, priznajte nam, \u0161to jo\u0161 \u010duvate od prije 40, 50 godina?<\/p>\n\n\n\nAntonio: ‘Za ruski foti\u0107 Fed 4 radio sam cijelo ljeto’<\/h2>\n\n\n\n
Kate: Kuki\u010dani stolnjaci ne idu iz mog stana<\/h2>\n\n\n\n
Biserka: Kristal ne bacam dok sam \u017eiva<\/h2>\n\n\n\n
Franjo: Kako baciti nekad vrijedne enciklopedije?<\/h2>\n\n\n\n
Zanima nas va\u0161a pri\u010da<\/h3>\n\n\n\n