![\"\"](\"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-content\/uploads\/2018\/10\/zovite-babicu-636x352.jpg\")
Call the Midwife (screenshot: BBC)<\/p><\/div>\n
Te\u0161ko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata<\/h3>\n
Marija je ro\u0111ena 1919. godine i pripadala je prvoj generaciji \u0161kolovanih primalja u tada\u0161njoj Jugoslaviji. Prije toga, primalje su bile za taj poziv neobrazovane \u017eene koju su o porodima znale ili iz vlastitog iskustva ili iz iskustva pomaganja nekome u obitelji. U ve\u0107im gradovima o \u017eenama koje su trebale roditi brinuli su lije\u010dnici, no u manjim mjestima i selima \u017eene su ovisile o umje\u0161nosti takvih babica.<\/p>\n
U te\u0161kom poslijeratnom razdoblju, Marija je uz puno odricanja zavr\u0161ila primateljsku \u0161kolu i po\u010dela raditi kao terenska babica. A to je bio doista te\u017eak posao. Vodila je ra\u010duna o pet sela u Slavoniji i na biciklu obilazila \u017eene koje su trebale roditi. “Nerijetko se dogodilo da bi joj usred no\u0107i netko pokucao na prozor i rekao da njegova \u017eena ima trudove. Po nju su znali do\u010di svakako: i s konjima, i na biciklima te, rje\u0111e, s autom, a \u010desto bi se dogodilo da nakon tog jednog poroda odmah oti\u0111e na drugi. Nije tu bilo radnog vremena”, prepri\u010dava nam posao svoje majke Marijina k\u0107i Gorana.<\/p>\n
“Ponekad se znalo dogoditi i da kad bi mama stigla do ku\u0107e u kojoj se trebalo roditi dijete, ta \u017eena ve\u0107 rodila pa bi joj mama pomogla oko djeteta, dojenja i ostalog. Ako bi se dogodile neke komplikacije, i\u0161lo bi se po lije\u010dnika ili bi se tu \u017eenu prebacivalo u bolnicu.”\u00a0U to vrijeme za anesteziju i sredstva protiv bolova nitko nije ni pitao.<\/p>\n
Ako bi trudnica i beba pre\u017eivjeli, to je bila dobra vijest jer na\u017ealost, ishod je \u010desto znao biti i druga\u010diji. Oporavak je trajao kratko jer je morao trajati kratko i \u017eene su se ve\u0107 nakon nekoliko dana vra\u0107ale svakodnevnim obavezama.<\/p>\n
Prvi i drugi porod – kao nebo i zemlja<\/h3>\n
Marijina k\u0107i Gorana (ro\u0111ena 1946. godine) rodila je dva puta i ta su dva poroda, kako ka\u017ee, bili kao “nebo i zemlja”.\u00a0“Kad sam 1966. rodila svoju prvu k\u0107er, bila sam jako mlada. Imala sam tek 19 godina. Planirala sam roditi u Zagrebu, no trudovi su me zatekli u Slavoniji gdje sam bila u posjetu majci. Do termina poroda mi je bilo jo\u0161 dva tjedna, no moja majka, iskusna primalja, vidjela je da mi trbuh stoji prili\u010dno nisko i znala je da je porod puno bli\u017ee.”<\/p>\n
Iako joj je majka bila primalja u bolnici u kojoj je rodila, na samom porodu nije bila. “Kad smo do\u0161le, glavni doktor joj je rekao neka iza\u0111e iz ra\u0111aone. Procijenio je da \u0107e biti bolje ako mi na porodu ne bude netko iz obitelji. Sad ne znam je li to bilo stvarno bilo bolje”, pri\u010da Gordana.\u00a0No to \u0161to je otprije poznavala sve lije\u010dnike i sestre, maj\u010dine kolege, nije bila olakotna okolnost, jer taj je porod bio je vrlo traumati\u010dno iskustvo.<\/p>\n
“Trudovi su jako dugo trajali, ne znam ni sama koliko. Nisam dobila nikakavo sredstvo za olak\u0161avanje bolova, a kasnije se dogodilo i to da je beba jedva pre\u017eivjela jer joj je pup\u010dana vrpca dva puta bila omotana oko vrata. No to nije najgore \u0161to se dogodilo. Naime, tijekom mu\u010dnog poroda odvojio se komad posteljice i zaostao u maternici \u0161to je kasnije izazvalo sepsu radi koje su me nakon par dana vratili u bolnicu. Izgubila sam mnogo krvi i situacija je neko vrijeme bila prili\u010dno neizvjesna. Obavili su mi kireta\u017eu. Postupak nisam osjetila, pretpostavljam zbog anestezije, iako se ne sje\u0107am svih detalja. Glavni doktor je nakon svega bio jako ljut i vikao je na sestre i druge lije\u010dnike. Meni je rekao da mogu ostati u bolnici koliko god \u017eelim.”<\/p>\n
Drugu k\u0107er rodila je 11 godina poslije, 1977. u Zagrebu. “Prvi i drugi porod \u2013 kao nebo i zemlja. \u017dene i ina\u010de ka\u017eu da je drugi i svaki sljede\u0107i porod lak\u0161i, no ovo moje nije ni za usporedbu. Rodila sam na Svetom duhu, tada\u0161njem Kajfe\u017eu. U bolnici nisam nikoga otprije poznavala, a ispalo je da je tako mo\u017eda i bolje. Porod je bio brz i u usporedbi s prvim zna\u010dajno manje bolan. No ovaj put sam dobila i ne\u0161to za ubla\u017eavanje bolova. Suprug nije bio na porodu. Tad se nije dozvoljavalo da mu\u017eevi budu na porodu.”<\/p>\n
“U ra\u0111aonici su platnom bili odijeljeni boksovi u kojima su \u017eene ra\u0111ale. Na osoblje se doista ne mogu po\u017ealit. Svi su bili divni. Doktor je u jednom trenutku u \u0161ali rekao da \u0107emo se ja i gospo\u0111a pored sad natjecati u brzini i u pjevanju.”<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-content\/uploads\/2018\/10\/porodjaj-636x352.jpg\")
<\/p>\n
Manjak informacija<\/h3>\n
U istoj je bolnici, dvadeset i ne\u0161to godina kasnije, rodila i njezina prva k\u0107i Anita. Na porodu je, zanimljivo, bio isti lije\u010dnik kao i one 1977. kad se rodila mla\u0111a k\u0107i. “Kad smo do\u0161le u bolnicu mama je skoro pala u zagrljaj doktoru kad ga je vidjela. Naime, bojala se da \u0107e i moj prvi porod biti te\u017eak i traumati\u010dan kao i njezin. No kad je vidjela lije\u010dnika koji ju je pora\u0111ao s mojom sestrom, odahnula je”, prepri\u010dava svoje iskustvo Anita.<\/p>\n
“Porod je trajao oko 12 sati. Dobila sam drip ali ne i epiduralnu. U ra\u0111aonici su bile jo\u0161 dvije \u017eene od kojih je dena dobial epiduralnu. Mene nitko nije pitao za anesteziju, a ja nisam znala da mogu tra\u017eiti.\u00a0Naime, kad se na\u0111e\u0161 u takvoj situaciji onda vi\u0161e nisi emancipirana \u017eena i mo\u017ee\u0161 svjesno pitati neke stvari.\u00a0 Sav si u bunilu i nema\u0161 pojma \u0161to se doga\u0111a. Trajanje svega toga i svu bol koja ide s tim nekako prihvati\u0161 kao ne\u0161to \u0161to tako mora biti. No kad sad gledam na to, i sa razvojem medicine i svega, \u010dudi me da nema jo\u0161 nekih rje\u0161enja za bol.”<\/p>\n
“Sje\u0107am se da sam odmah nakon poroda sestru pitala je li sve u redu s bebom, misle\u0107i pritom jel ima sve ruke, noge, \u0161to ja znam… \u00a0A ona mi je odgovorila: ‘Pa kak bi ja to mogla znat!’ To mi je ostalo u sje\u0107anju, no osim toga nemam prigovora na lije\u010dnike i sestre. Bili su korektni, ali nisam ba\u0161 dobivala puno informacija o tome \u0161to se doga\u0111a.”<\/p>\n
“Sa mnom u sobi bile su jo\u0161 tri \u017eene, od kojih je jednoj to bilo ve\u0107 tre\u0107e ili \u010detvrto dijete, porod je jako dobro podnijela i uglavnom je pomagala nama ostalima, donosila nam vodu i sli\u010dno. U bolnici sam bila pet dana prije nego su nas pustili ku\u0107i.\u00a0Mu\u017e nije bio na porodu, a niti kasnije nije mogao do\u0107i vidjeti mene i bebu nego smo samo nakratko mogli popri\u010dati kroz prozor\u010di\u0107 na ulaznim vratima odjela.”<\/p>\n
Nema tu nekog dostojanstva<\/h3>\n
Anitina sestra Ivana rodila je 2016. godine u Vinogradskoj bolnici. “Tad mi se sve to \u010dinilo \u0161okantnim, no kad gleda\u0161 s odmakom zaboravi\u0161 neke dijelove. Moj porod trajao je 11 sati, u bolnicu sam do\u0161la oko 5 popodne, a mali se rodio sljede\u0107e jutro malo prije 4 sata. Dobila sam i dva dripa, no epiduralnu anesteziju ne. Znala sam da je moram unaprijed tra\u017eiti \u2013 to su nam objasnili na trudni\u010dkom te\u010daju \u2013 no kad su mi uzeli krv da me pripreme na to, ipak su odlu\u010dili da je ne mogu dobiti. Bilo bi, objasnili su mi, zbog ne\u010deg opasno za bebu. Tako da sam imala pravo ‘full monty’ iskustvo \u2013 izuzev neke dvije injekcije koje te malo smire i oraspolo\u017ee.”<\/p>\n
“U ra\u0111aonici su boksevi me\u0111usobno odijeljeni zidom, no \u010duje\u0161 \u0161to se doga\u0111a u drugim boksevima. Moj mu\u017e je bio prisutan na porodu. Gotovio svi o\u010devi danas idu na porod.\u00a0Sa mnom, kasnije u sobi, bile su jo\u0161 dvije \u017eene: jedna prvorotkinja kao i ja, i jedna kojoj je to bilo tre\u0107e dijete. Sje\u0107am se da smo je nas dvije gledale u \u010dudu: ‘Vi ste svjesno sve ovo ponovili ve\u0107 tre\u0107i put?’ Sestre su bile divne i susretljive, no doktori prili\u010dno rezervirani. Voljela bih da su mi malo vi\u0161e obja\u0161njavali \u010ditav postupak. Razumijem ja da je to njima rutina, i da svaki dan obave nekoliko poroda, no meni je to iskustvo prvo i vjerojatno zadnje.”<\/p>\n
“Na mom porodu nije bilo nekih komplikacija, no svejedno mi je iskustvo bilo prili\u010dno \u0161okantno. \u010covjek, sre\u0107om, kasnije zaboravi. Vi\u0161e od fizi\u010dke boli, pamtim da sam se nakon svega osje\u0107ala pomalo poni\u017eeno. Porod se jako romantizira, ali u samom procesu nema ba\u0161 ni\u010dega romanti\u010dnog i dostojanstvenog”, zaklju\u010duje Ivana.<\/p>\n