{"id":19760,"date":"2018-12-02T15:57:27","date_gmt":"2018-12-02T14:57:27","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=19760"},"modified":"2023-05-14T13:08:18","modified_gmt":"2023-05-14T11:08:18","slug":"jugonostalgija-krali-smo-pomalo-korupcije-i-nepotizma-je-bilo-ali-bilo-nam-je-lijepo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2018\/12\/jugonostalgija-krali-smo-pomalo-korupcije-i-nepotizma-je-bilo-ali-bilo-nam-je-lijepo\/","title":{"rendered":"Jugonostalgija: ‘Krali smo pomalo, korupcije i nepotizma je bilo, ali bilo nam je lijepo’"},"content":{"rendered":"

Svako spominjanje pokojne Jugoslavije u iole kriti\u010dkom svjetlu na dru\u0161tvenim mre\u017eama izazove pravi mali rat suprotstavljenih strana u kojem se iznosi malo \u010dinjenica, a puno osobnih dojmova. Takve su reakcije izazvali i prilozi<\/a> koje smo objavili povodom nekada\u0161njeg \u201eDana Republike\u201c i zato smo odlu\u010dili pitati jednu na\u0161u \u010ditateljicu kako se zaista \u017eivjelo i radilo u Jugoslaviji.<\/p>\n

Na njen zahtjev ne\u0107emo joj objaviti identitet, ve\u0107 \u0107emo samo re\u0107i da je cijeli \u017eivot provela u malom industrijskom gradu koji je u biv\u0161oj dr\u017eavi imao nekoliko “organizacija udru\u017eenog rada” iz razli\u010ditih grana industrije. Kazat \u0107emo i to da je gospo\u0111a Sonja<\/strong> samohrana majka koja je, usprkos svim te\u0161ko\u0107ama kroz koje je pro\u0161la, \u0161kolski primjer jugonostalgi\u010darke<\/strong>. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od dr\u017eave nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan \u017eivot, misli da je nekada sve bilo bolje.<\/p>\n

\u0160tovi\u0161e, otvoreno nam ka\u017ee da ne mo\u017ee ru\u017eno govoriti o Jugoslaviji, jer smatra da bi tako pohvalila aktualno stanje u Hrvatskoj. Iako, logi\u010dki gledano, prvo ne implicira drugo. Sonja je, mogli bismo re\u0107i, i \u0161kolski primjer ru\u017ei\u010dastog gledanja u pro\u0161lost<\/strong> koji je nerazdru\u017eiv od ve\u0107 spomenute jugonostalgije. Psiholozi to obja\u0161njavaju<\/a> time da je Jugoslavija koju je iskusila u vlastitoj mladosti bila najbolje iskustvo dr\u017eave koju je Sonja do tog trenutka imala. I takvom ju je memorirala. Efektu “ru\u017ei\u010dastog pogleda u vlastitu mladost” pridonosi i \u010dinjenica da smo skloni potiskivanju ru\u017enih stvari, dok lijepe stvari i do\u017eivljaji imaju ja\u010di “okus” koji se vremenom dodatno nadogra\u0111uje i romantizira.<\/p>\n

\"dinastija,

Dinastija (screenshot: HTV)<\/p><\/div>\n

Do posla, ipak, preko veze<\/h3>\n

Sonja, nakon zavr\u0161etka \u010detverogodi\u0161nje srednje \u0161kole, godinu dana nije mogla prona\u0107i posao. “1967. godine i nije ba\u0161 bilo posla za sve. Bile su to godine kada su se ljudi pakirali za Njema\u010dku<\/strong>. Zaposlila sam se u tvornici robe \u0161iroke potro\u0161nje u pogonu. Nisam platila posao, ali sam se zaposlila preko veze. Moj brat je imao prijatelja u toj tvornici.”<\/p>\n

Sestra i brat na\u0161e sugovornice ipak su odlu\u010dili potra\u017eiti sre\u0107u u Europi. “Brat mi je od 1970. do danas u inozemstvu. Oti\u0161ao je nakon \u0161to se tvornica u kojoj je radio rasformirala. Ljudi su ostajali bez posla i odlazili su van<\/a>. Bila sam mlada i ne sje\u0107am se pretjerano detalja. Otvorila se ta mogu\u0107nost. Nije se odlazilo zbog avanture na rad u Njema\u010dku ili u Skandinaviju. Zapravo, nikada nije bilo lako na\u0107i dobar posao u Jugoslaviji, nekada vi\u0161e, nekada manje. Sestra se kasnije vratila.”<\/p>\n

Sonja je ubrzo, sukladno svojoj naobrazbi, iz pogona premje\u0161tena u ured u kojem je do\u010dekala mirovinu. “Nisu to bile ba\u0161 super pla\u0107e, ali do sredine osamdesetih bile su redovite<\/strong>. Uo\u010di rata smo pla\u0107u kao dobivali u dva obroka”, pri\u010da na\u0161a sugovornica o vremenima uo\u010di rada kada je jugoslavenska ekonomija potpuno krahirala i kada je bila sretna ako bi dobila i pola pla\u0107e mjese\u010dno.<\/p>\n

\"\"

Zagreb, 1972.<\/p><\/div>\n

Direktore je birao Komitet<\/h3>\n

Ipak, s vidljivom nostalgijom pri\u010da o svom ranijem radnom vijeku. Na pitanje je li i kasnije u Jugoslaviji bila potrebna veza za prona\u0107i posao odgovara: “Nije to bila veza u dana\u0161njem smislu. Normalno da se netko poznati trebao zalo\u017eiti za tebe. Recimo, ako smo u firmi primali 20 radnika, a dobili smo 200 molbi. Ipak smo vodili da se zadovoljavaju uvjeti iz oglasa, jer je onaj tko nije bio primljen imao je pravo uvida u materijale sa sjednice Komisije za radne odnose<\/strong>. I ja sam zaposlila brojne ljude koje nisam ni po\u0161teno poznavala, ali nisam nikada uzela naknadu za to. Uvijek je bilo preko veze, ali nije bilo kao danas. Direktor bi isto napisao dva tri imena i rekao bi da ih zaposlimo.”<\/p>\n

Na pitanje smatra li da je takav na\u010din zapo\u0161ljavanja u dru\u0161tvenoj firmi prihvatljiv, odgovara da ne misli da je to tada bilo ru\u017eno. “Ne bih vi\u0161e razgovarala o toj temi”, ka\u017ee nam uz smijeh. “Danas se ljudi zapo\u0161ljavaju na puno gori na\u010din. Nisu to bila rukovode\u0107a mjesta, to su bila radna mjesta u pogonima ili na odr\u017eavanju.”<\/p>\n

No \u0161to je bilo s rukovode\u0107im mjestima? Jesu li se ona popunjavala javnim natje\u010dajem ili odabirom iz postoje\u0107e radni\u010dke baze? “Rukovoditelji su se birali negdje drugdje. Ne znam jesu li to bili najbolji od najboljih. Direktore je valjda postavljao Komitet<\/strong>. Sigurno ih nije birala Komisija za radne odnose.”<\/p>\n

\"Milka

Jospi Broz Tito i Milka Planinc (foto: RTVSLO)<\/p><\/div>\n

Moglo se i spavati na poslu<\/strong><\/h3>\n

Nekad se, priznaje, nije radilo tako puno kao danas. “Postojala je norma i morala se ispuniti, a po tome se obra\u010dunavala pla\u0107a. Ali bilo je i radnih mjesta na kojima se nije moralo raditi. Ti koji nisu bili na normi, mogli su ljen\u010dariti. Zapravo, radile su uvijek \u017eene<\/strong>, bilo da je rije\u010d o pogonu ili uredu, a mu\u0161karci ve\u0107 kako gdje. Zapravo, sve ovisi od tvornice do tvornice”, obja\u0161njava nam uz napomenu da je \u017eenama koje su radile u tekstilnoj industriji bilo kudikamo te\u017ee, a bile su mizerno pla\u0107ene.<\/p>\n

Podsjetimo, strane agencije su 1985. godine izvijestile da Jugoslavija u javnom sektoru ima zaposlenih 6 milijuna ljudi, no vi\u0161e od \u010detvrtine ih je bilo na nepotrebnim radnim mjestima. 700.000 radnika dnevno bilo je na bolovanju, a 600.000 na odmoru. Zato je radnik na poslu proveo prosje\u010dnih 3 sata i 30 minuta dnevno<\/a>.<\/p>\n

Sonja nam potvr\u0111uje da se i\u0161lo lije\u010dniku po bolovanje bez bolesti<\/strong>. “Uvijek kada se gradila ku\u0107a ili kada je bila sezona poljoprivrednih radova. Starije kolegice su me uputile u to. Poku\u0161ala sam ishoditi bolovanje pa sam zavr\u0161ila na mu\u010dnim pretragama. Nikada mi to vi\u0161e nije palo na pamet. Poslije kada mi je i bilo potrebno bolovanje, nisam ga tra\u017eila.”<\/p>\n

\"\"

foto: MojeVrijeme.hr<\/p><\/div>\n

Ljetovanje ipak nije bilo za svakoga<\/h3>\n

Kada govorimo o uvrije\u017eenom mi\u0161ljenju da je svaka radna organizacija imala ljetovali\u0161te i da su svi radnici mogli na more, Sonja nam priznaje da je ona svega jednom<\/strong> u \u017eivotu bila na ljetovanju i to prije no \u0161to je postala majka. Nakon toga, vi\u0161e ga si nije mogla priu\u0161titi. A ni tvornica u kojem je radila nije imala ljetovali\u0161te za radnike, kao ni ostale tvornice iz njenog grada. “Dok sam bila sama, mogla sam svake godine i\u0107i na more da sam htjela. Kasnije je bilo nemogu\u0107e. Pred sam rat je bilo grozno.”<\/p>\n

Putovala po Jugoslaviji nije i danas joj je zbog toga \u017eao. “Nisam voljela putovanja, ali s firmom sam mogla i\u0107i u Beograd. \u017deljela sam vidjeti Sarajevo, ali nisam. Nakon rata sam izgubila tu \u017eelju.”<\/p>\n

Stanovi za sve? Ne ba\u0161!<\/h3>\n

Do stana su, potvr\u0111uje nam Sonja, mogli do\u0107i drugi, ali ne i ona koja je bila samohrana majka i podstanarka. No za\u010dudo, \u010dak i na to ne gleda kao na u\u010dinjenu joj nepravdu. “Bila je ta bodovna lista po \u010dlanovima obitelji, stru\u010dnoj spremi, svemu\u2026 Dobivali su ih radnici, ali rukovoditelji su imali prednost.” Prisjetila se i jedne epizode kada je o\u010dekivala da je na vrhu bodovne liste, no bila je u zabludi. Stan je dobio netko drugi, a ona je \u010dak i provalila<\/strong> u \u017eeljene kvadrate. Zadr\u017eala se tek par sati u njima. “Ne sje\u0107am se ba\u0161 svega. Iza\u0161la sam odmah van kad sam se malo ohladila. Ne znam za\u0161to ga nisam dobila. Nisam bila podobna, valjda.”<\/p>\n

No Sonja priznaje da joj je “njena firma” u osamdesetima pomogla da se vrlo skromno sku\u0107i, a mali kredit koji je dobila “pojela” je galopiraju\u0107a inflacija dr\u017eave na umoru. Danas pak \u017eali \u0161to kao drugi nije uzela ogromne kredite \u010dija je rata na kraju dosegnula vrijednost nekoliko kutija jeftinih cigareta.<\/p>\n

U trenutku kada ka\u017eemo da nam se \u010dini da ubla\u017eava \u010dinjenice i da ne \u017eeli opisati realno stanje ka\u017ee nam: “Ne\u0107u da ispadne da je danas bolje. Nije bolje! Nije to\u010dno da se nije smjelo i\u0107i u crkvu i sve \u0161to se danas govori o Jugoslaviji.”<\/p>\n

\"Nudisti\u010dke

Hvar, 1981. (screenshot: Stubenkino)<\/p><\/div>\n

Dopu\u0161tene kra\u0111e<\/h3>\n

A kako ve\u0107 pla\u0107e nisu bile dostatne za \u017eivot, radnici su se sami napla\u0107ivali u naturi. “S obzirom da smo proizvodili ku\u0107ne potrep\u0161tine, bilo je normalno<\/strong> da si uzmemo ono \u0161to nam treba. Znam \u010dak da je direktor u nekim situacijama kada se poja\u010dano uzimala roba govorio portirima da ne pregledavaju \u0161to radnici iznose iz kruga tvornice. Bila je to neka pre\u0161utna dozvola.” Sonja ne misli da je rije\u010d o kra\u0111i, ve\u0107 o humanom postupanju i dogovoru uprave i radnika. Uostalom, rije\u010d je o dru\u0161tvenom vlasni\u0161tvu.<\/p>\n

Bilo je dopu\u0161teno i koristiti druge resurse radne organizacije. Recimo, u dogovoru s rukovoditeljima mogao se dobiti kamion za prijevoz ogrijeva. “Pitala sam, nisam ni\u0161ta sakrivala”, ka\u017ee odrije\u0161ito.<\/p>\n

Iako se u romantiziranim verzijama sedamdesete i osamdesete smatraju zlatnim godinama Jugoslavije, bilo je situacija, potvr\u0111uje Sonja, kada je morala posu\u0111ivati novac za pre\u017eivljavanje. “Jesam kasnije. U osamdesetima smo svi posu\u0111ivali pa vra\u0107ali pa sve ispo\u010detka\u2026 te\u0161ko se \u017eivjelo<\/strong>. Mi nismo ba\u0161 oskudijevali samo zato jer sam imala brata u inozemstvu koji nam je mogao pomo\u0107i.”<\/p>\n

Bio je to ujedno i recept za pre\u017eivljavanje nesta\u0161ica, poglavito kave koja je stizala po\u0161tom, zelena u zrnu i u koli\u010dini od 750 grama \u2013 jer tako slana ne bi podlijegala carini.<\/p>\n

Invalidska mirovina uz kovertu<\/h3>\n

Na\u0161a sugovornica je u mirovinu oti\u0161la nakon propasti Jugoslavije, no \u017eivo se sje\u0107a kako je odlazak u mirovinu u Jugoslaviji izgledao. “Preko veze se mogla isposlovati jedino invalidska mirovina. Na\u0111e\u0161 lije\u010dnika koji je u Komisiji. Znalo se tko je on, jer je bio jedini. S njim dogovori\u0161. Imao je cijenu. Morao si jo\u0161 samo priskrbiti lije\u010dni\u010dke nalaze na kojima pi\u0161e da nema\u0161 preostale radne sposobnosti. Plati\u0161 i ode\u0161 u mirovinu<\/strong>. Za obi\u010dne mirovine si morao imati godine i odra\u0111en sta\u017e.”<\/p>\n

\"\"

screenshot: TVMyCentury<\/p><\/div>\n

Partija\u0161ica iz uvjerenja, a ne koristi<\/h3>\n

Sonja se u Komunisti\u010dku partiju upisala iz uvjerenja i to jo\u0161 u srednjoj \u0161koli. Ka\u017ee, partijska knji\u017eica joj nije bila potrebna za posao. “U teoriji to nije bilo ni\u0161ta ru\u017eno, a ni u praksi partija nije bila toliko ru\u017ena kako se sada govori. Rukovoditelji u firmama su morali biti u Partiji. Na\u0161 direktor se morao upisati<\/strong>, a bio je ba\u0161 protiv Partije. Ni\u017ei \u0161efovi i poslovo\u0111e nisu morali biti komunisti.” Od Partije nije dobila ni\u0161ta, a ka\u017ee, nije ni\u0161ta ni tra\u017eila “Zato ne sakrivam svoje \u010dlanstvo, jer se nemam \u010dega sramiti. Sje\u0107am se da mi je u osamdesetima bilo smije\u0161no kad bi netko u molbi za zapo\u0161ljavanje pisao da je \u010dlan KP. To nikada nije bilo presudno.”<\/p>\n

No i komunisti su, ka\u017ee, slavili katoli\u010dki Bo\u017ei\u0107 u radni\u010dkoj menzi. “Bili smo svi zajedno<\/strong>, i Srbi i Hrvati. Mi smo bili mo\u017eda malo druga\u010diji, jer su nam uvijek Hrvati bili direktori, dok su u svim ostalim firmama u gradu bili direktori Srbi. Mi smo bili malo labaviji. Nismo nikada ni radili za Svisvete pa mo\u017eda i nismo neko mjerilo.”<\/p>\n

Je li joj danas bolje? “Nije. Ne \u017eelim re\u0107i da je \u017eivot u Jugoslaviji gori od ovoga danas. Ne mogu to”, odgovara. Nakon kra\u0107e rasprave oko toga da kritika jednog re\u017eima ne zna\u010di pohvalu drugog ipak nam ka\u017ee da danas ima bolji standard. “Ali samo zato jer moram skrbiti samo o sebi”, odmah obja\u0161njava i dodaje da se ru\u017enih stvari ne \u017eeli sje\u0107ati. “Ja sam vam k’o Luka Modri\u0107<\/strong>“, ka\u017ee nam uz smijeh.<\/p>\n

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroni\u010dkih medija u okviru projekta \u201cNema predaje\u201d.\u00a0<\/em><\/h5>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Gospo\u0111a Sonja je samohrana majka koja je, usprkos svim te\u0161ko\u0107ama kroz koje je pro\u0161la, \u0161kolski primjer jugonostalgi\u010darke. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od dr\u017eave nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan \u017eivot, misli da je nekada sve bilo bolje.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":9739,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[2],"tags":[188,509],"class_list":["post-19760","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-mozaik","tag-jugoslavija","tag-korupcija"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/19760","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=19760"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/19760\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/9739"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=19760"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=19760"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=19760"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}