“Ponekad pomislim da bih mogla biti vegetarjanka i ne jesti meso, ali onda se sjetim da pod meso spadaju i kulen, i \u010dvarci, i sve te fine stvari”, ka\u017ee mi nedavno prijateljica dok smo razgovarale o tome kako bi mo\u017eda stvarno trebalo malo smanjiti unos mesa.<\/p>\n\n\n\n
Jer da – jedemo previ\u0161e mesa. Ka\u017eu to lije\u010dnici, statistike, podaci o trgovini… Znamo to i sami jer, budimo iskreni, jedva se natjeramo da barem petkom malo odmorimo od \u0161nicli i kobasica. Prepuruka bi bila da se meso jede samo jedan dan u tjednu, a mi samo jedan dan u tjednu meso – ne jedemo. Za jednu mediteransku zemlju, doista porazno.<\/p>\n\n\n\n
Osim zdravstvenog, tu je i ekolo\u0161ki aspekt jer sve je izvjesnije da industrija hrane, pogotovo mesne, pridonosi emisiji CO2 i one\u010di\u0161\u0107enju okoli\u0161a jednako kao i naftna industrija. Tako\u0111er, sve vi\u0161e ljudi ne mo\u017ee prije\u0107i preko \u010dinjenice da su ta “hrana” koja se uzgaja, zapravo \u017eiva bi\u0107a koja osje\u0107aju i pate, a koja su primorana na kratak i mu\u010dan \u017eivot sve do neizbje\u017ene smrti u jednom posve industrijaliziranom procesu li\u0161enom svakog suosje\u0107anja.<\/p>