{"id":42117,"date":"2020-11-16T09:31:02","date_gmt":"2020-11-16T08:31:02","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=42117"},"modified":"2023-05-14T13:06:49","modified_gmt":"2023-05-14T11:06:49","slug":"zaboravljeni-bez-vode-struje-i-ceste-da-znam-da-cu-umrijeti-skocila-bih-kroz-prozor","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2020\/11\/zaboravljeni-bez-vode-struje-i-ceste-da-znam-da-cu-umrijeti-skocila-bih-kroz-prozor\/","title":{"rendered":"Zaboravljeni bez vode, struje i ceste: ‘Da znam da \u0107u umrijeti, sko\u010dila bih kroz prozor’"},"content":{"rendered":"\n

Bilo je maglovito prohladno jesensko jutro kad smo stigli pred zgradu Gradske uprave u Glini gdje nas je do\u010dekala dogradona\u010delnica Branka Bak\u0161i\u0107 Miti\u0107<\/strong> s kojom smo dogovorili da nas povede u jednu od svojih uobi\u010dajenih tura po okolnim selima.<\/p>\n\n\n\n

Naime, tamo\u0161nji uglavnom stariji i siroma\u0161ni stanovnici, u te\u0161kim uvjetima, \u017eivotare zaboravljeni od svih, a Branka je njihov dobri duh i zapravo jedina uz Crveni kri\u017e koja ih posje\u0107uje i poma\u017ee rije\u0161iti probleme koji se u dana\u0161nje vrijeme \u010dine posve nevjerojatnima: do zaba\u010denih mjesta vode razrovane ceste, nema struje niti vode, a sve to na samo 70 kilometara od sredi\u0161ta Zagreba.<\/p>\n\n\n\n

“Hajde, i\u0107i \u0107emo mojim autom. Lo\u0161a je cesta do tamo”, ka\u017ee nam Branka. “Nedavno sam mijenjala le\u017eajave na autu, ali opet lupaju. \u0160to \u0107ete, sve to putevi uni\u0161te”, obja\u0161njava nam dok vozi prema prvome od tri sela koje \u0107emo posjetiti.<\/p>\n\n\n\n

Branka je pokreta\u010dica inicijative “Ljudi za ljude” u sklopu koje nastoji pomo\u0107i ovim ljudima koje je dr\u017eava zaboravila. Za Branku to je daleko vi\u0161e od posla. To je njezina osobna misija.<\/p>\n\n\n\n

“Nema cesta, niti struje, nema javne rasvjete po selima. A najve\u0107i je problem \u0161to nema vode, iako su okolne \u0161ume pune izvora. Uostalom, vidjet \u0107ete. To se ba\u0161 mora vidjeti, ljudi ne vjeruju dok sami ne vide”, ka\u017ee Branka skre\u0107u\u0107i s glavne ceste i asfalta na poljski put koji postaje sve u\u017ei i grbaviji kako se pribli\u017eavamo selu Ravno Ra\u0161\u010de.<\/p>\n\n\n\n

“\u017deljni smo vidjeti djeteta!”<\/h3>\n\n\n\n

Ondje \u017eive majka i k\u0107i Demonja<\/strong>. Gospo\u0111a Jovanka<\/strong> ima preko 80 godina. Njena k\u0107i Dragana<\/strong> radno je nesposobna, a njezini su zdravstveni problemi po\u010deli jo\u0161 dok je imala 15 godina.<\/p>\n\n\n\n

\u017dive same u drvenoj ku\u0107i bez teku\u0107e vode. Do\u010dekuju nas u kuhinji, jedinoj prostoriji koja se grije i u kojoj provode ve\u0107inu vremena. Upravo su doru\u010dkovale kad smo stigli. Kad su vidjele Branku, jako su se razveselile. Donijela im je higijenske potrep\u0161tine.<\/p>\n\n\n\n

Razgovaramo s dvjema \u017eenama, pridr\u017eavaju\u0107i se obaveznog razmaka i ne skidaju\u0107i maske, a one nam govore \u0161to ih najvi\u0161e mu\u010di. “Put. To je najgore. Nema puta pa se nema kako do\u0107i do nas. Najvi\u0161e nas prijevoz mu\u010di. Kad trebamo ne\u0161to kupiti ili negdje oti\u0107i, nekoga moramo platiti”, ka\u017ee Jovanka i dodaje kako to nije nimalo lako jer \u017eive od mirovine njezina pokojnog mu\u017ea i Draganine socijalne naknade.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Jovanka Demonja (foto: Silvija Novak)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

U selu samo jedan \u010dovjek ima auto, no i on je star i bolestan i ne mo\u017ee mu se stalno dodijavati, ka\u017eu. Ima jedna pokretna trgovina, ali i oni nerado dolaze zbog lo\u0161e ceste. Gospo\u0111a Branka nam prepri\u010dava kako je lo\u0161a, zapravo nepostoje\u0107a cesta, umalo bila kobna za jednog susjeda koji je do\u017eivio dva sr\u010dana udara, ali po njega nije mogla do\u0107i Hitna pomo\u0107. U posljednji \u010das su ga nekako prebacili do bolnice.<\/p>\n\n\n\n

I Jovanka ima zdravstvenih problema i to prili\u010dno ozbiljnih. Proljetos je imala mo\u017edani udar od kojega se jo\u0161 nije oporavila. Njezina nam k\u0107i Dragana prepri\u010dava kako je to bilo.<\/p>\n\n\n\n

“Taj dan kad je mama imala udar\u2026 Tu je uve\u010der sjedila kao i ina\u010de. I mene je ne\u0161to vuklo da se dignem. I ja se digla i vidim moja majka gleda u mene i ne mo\u017ee ni\u0161ta re\u0107i. Pozvala sam susjedu koja je nazvala doktore. Kad su oni nju odvezli, ja sam dobila takav strah\u2026 Ne daj Bo\u017ee da moja majka umre, ja ne znam \u0161to \u0107u. Ja cijelu no\u0107 sjedim, ne bi zaspala\u2026 Bojim se. Mogu javiti da je gotovo. Da se ne\u0161to desi mojoj mami, ja ne znam kako bih to podnijela”, ka\u017ee Dragana. “E mora\u0161 se ti s time pomiriti”, odgovara joj majka.<\/p>\n\n\n\n

Od tada Jovanka jako te\u0161ko hoda. Tek malo po dvori\u0161tu sa \u0161tapom i to samo kad je lijepo vrijeme pa u dvori\u0161tu nema blata. Zato vi\u0161e ne mo\u017ee dr\u017eati \u017eivotinje, niti obra\u0111ivati vrt. Sada je sve na Dragani, a me\u0111u svakodnevne poslove spada i dono\u0161enje vode s bunara nasred sela.<\/p>\n\n\n\n

Neki dan je do\u0161ao jedan kamion i dok se okretao, zapeo je za bunar te ga skoro sru\u0161io. Susjeda je iza\u0161la iz ku\u0107e i povikala mu da \u0107e sru\u0161iti bunar, a on joj odgovorio da \u0161to se dere. I otada to tako stoji. “Zna\u010di, vi u ku\u0107i nemate vode?”, pitamo, a na\u0161e nas doma\u0107ice gledaju u \u010dudu. “Ma kakvi. Sve se s kantama nosi.”<\/p>\n\n\n\n

Pozdravljamo se sa \u017eenama i kre\u0107emo dalje, a Branka nam usput pokazuje prema obli\u017enjim ku\u0107ama. “To su sve starija ku\u0107anstva, od 60 nadalje\u2026 Struktura stanovni\u0161tva po svim selima je takva. A ovo selo, Ravno Ra\u0161\u010de jo\u0161 je dobro jer barem imaju struju. Prije je to bilo bogato selo, ali sve je propalo nakon rata. I oni koji su se vratili, manje-vi\u0161e su samo stariji.”<\/p>\n\n\n\n

“Mi smo vam \u017eeljni vidjeti djeteta”, ka\u017ee nam Dragana na rastanku.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
foto: Silvija Novak<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

Sti\u017ee zima<\/h3>\n\n\n\n

Sljede\u0107e mjesto u koje smo se zaputili zove se Listova\u010da. Ceste ubrzo nestaje, pa nastavljamo po poljskom putu. No i tog puta uskoro nestaje pod kota\u010dima Brankinog auta pa nam ne preostaje drugo nego nastaviti pje\u0161ke preko mjestimice razrovane livade.<\/p>\n\n\n\n

“To su vam divlje svinje razrovale”, ka\u017ee Branka dok nas vodi prema potoku preko kojeg vodi tek klimavi mosti\u0107 s rukohvatom samo s jedne strane.
S druge strane potoka nalazi se nekoliko drvenih ku\u0107a. Vidi se da su nekada bile jako lijepe. Jo\u0161 se naziru ukrasi na obodima krovova kao i na bunaru koji se nalazi usred dvori\u0161ta. No sve to sada propada, a \u0161ipra\u017eje polako prekriva \u010ditav kraj. Samo u jednoj od tih ku\u0107a jo\u0161 netko \u017eivi. Baka Ljuba Obradovi\u0107<\/strong> ima 98 godina i zati\u010demo je u dvori\u0161tu kako cijepa drva.<\/p>\n\n\n\n

“Ljubo, pa \u0161to ti nije Crveni kri\u017e nacijepao drva?” pita je Branka, a starica neko vrijeme stoji ne razaznaju\u0107i tko joj se to obra\u0107a. “Ja sam, Ljubo, Branka.”<\/p>\n\n\n\n

“A bili su iz Crvenog kri\u017ea, ali volim ja to i sama slo\u017eiti”, ka\u017ee Ljuba polako nose\u0107i dvije cjepanice prema ku\u0107i. Polako se klimavim stepeni\u0161tem penjemo u ku\u0107u, a Branka nam za to vrijeme obja\u0161njava kako je starica donedavno \u017eivjela bez struje. No nakon reporta\u017ee u jednim novinama, jedna je tvrtka Ljubi osigurala solarne panele. Sada barem ima \u017earulju koja osvjetljava tu neveliku prostoriju sa zemljanim podom koja je Ljubi i kuhinja i spava\u0107a soba.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Ljuba Obradovi\u0107 (foto: Silvija Novak)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

U sobi gori pe\u0107 na kojoj se kuhaju dva jaja. Ljuba nam obja\u0161njava kako si je prije neki dan za obrok kuhala rezance, no ispala joj je posuda i opekla je po nogama. Otada nosi zavoj. Sve joj je, ka\u017ee, pocrnilo. Ali nije to najve\u0107i problem, ve\u0107 puhovi koji, malo po malo, postaju gospodari ku\u0107e.<\/p>\n\n\n\n

“Sve su isjekli”, \u017eali nam se Ljuba, pokazuju\u0107i zavjese i pokriva\u010de koje su izgrizli mali napasnici. “Ma sve je to bilo dobro dok je moj Marko bio \u017eiv”, ka\u017ee Ljuba kroz suze. Marko joj je bio ne\u0107ak i redovito ju je posje\u0107ivao , ali on je nedavno umro tako da je baka sad prakti\u010dki sama, obja\u0161njava nam Branka.<\/p>\n\n\n\n

“Da znam da bi odmah umrla, sko\u010dila bih tu dolje”, izgovara starica rije\u010di od kojih se ledi krv u \u017eilama. Branka ju tje\u0161i. “Ma ‘ajde Ljubo pa bit \u0107e dobro.”<\/p>\n\n\n\n

Ljubina mirovina iznosi tek 500 kuna. Kad je o njoj iza\u0161la ona pri\u010da u novinama, jedna joj je tvrtka iz Vara\u017edina po\u010dela svaki mjesec upla\u0107ivati jo\u0161 500. No Ljubi ionako ne treba puno, najva\u017enija su joj drva za zimu, a prehranjuje se sade\u0107i mali vrt. Dok nas ispra\u0107a iz svog skromnog doma govori nam kako se upravo hladno\u0107e najvi\u0161e pribojava. A zima sti\u017ee.<\/p>\n\n\n\n

\u0160utke napu\u0161tamo Ljubin zaselak. Dojmovi su bolni. “Ovdje su prije \u017eivjela bra\u0107a Ljubinog mu\u017ea, tu su bile cijele obitelji. Svaka ku\u0107a imala je \u010detiri-pet \u010dlanova. Pazite, tu su bile \u010ditave zajednice, \u017eivjelo je vi\u0161e generacija, no danas tih velikih obitelji vi\u0161e nema, a starci su ostali sami. Ali sve dok su pokretni, nitko od njih ne\u0107e u dom. Ni Ljuba. Predlo\u017eili smo joj da se preseli tu malo dalje kod susjeda koji barem ima struju, ali ona je rekla da ne\u0107e jer \u0161to \u0107e selo re\u0107i”, ka\u017ee nam Branka.<\/p>\n\n\n\n

Ponovno preko mosti\u0107a prelazimo potok. Jo\u0161 se jednom okre\u0107emo i vidimo Ljubu koja se opet bavi svojim drvima.<\/p>\n\n\n\n

“Ankica nije htjela fri\u017eider jer je mislila da ne\u0107e mo\u0107i platiti struju koju potro\u0161i”<\/h3>\n\n\n\n

Posljednje mjesto koje posje\u0107ujemo je Dragotina gdje \u017eivi 85-godi\u0161nja Ankica<\/strong>, no gospo\u0111u ne zati\u010demo kod ku\u0107e. “Sigurno je kod kuma \u0110uke<\/strong>. On je tu za sve glavni, o\u010disti pe\u0107, doveze s autom \u0161to treba i za sve to ne\u0107e uzeti novac”, ka\u017ee Branka dok na kvaku ulaznih vrata vje\u0161a vre\u0107icu s mandarinama, keksima, kavom i jo\u0161 nekim stvar\u010dicama.<\/p>\n\n\n\n

Doista, ubrzo ugledamo Ankicu kako pomo\u0107u \u0161tapa dolazi iz pravca obli\u017enje ku\u0107e. Pitamo je kako je. “Evo, ide. Ja na tri noge pa pomalo”, \u0161ali se Ankica pokazuju\u0107i na \u0161tap kojim si poma\u017ee pri hodanju.<\/p>\n\n\n\n

Ankica nas uvodi u ku\u0107u u kojoj \u017eivi. To je ku\u0107a u kojoj je zapravo ro\u0111ena, no tek je nedavno ovdje opet preselila. Naime, prije je \u017eivjela u ku\u0107i u koju se udala, ali jedne no\u0107i do\u0161li su neki ljudi, oplja\u010dkali je, sru\u0161ili joj i odnijeli ogradu, a nju utjerali u ku\u0107u i izgubili se bez traga.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Ankica iz Dragotina (foto: Silvija Novak)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

“Ma znate, nema tu zakona, radi tko \u0161ta ho\u0107e. Policija ne odra\u0111uje svoj posao”, ka\u017ee nam Branka. Nakon tog doga\u0111aja, Ankicu je bilo strah ostati \u017eivjeti ondje, pa se preselila u ovu ku\u0107u koja je bila prazna. Unato\u010d svemu, Ankica je optimisti\u010dna. Ka\u017ee da voli \u0161alu. Jedino joj se tamna sjena spusti na lice kad joj ka\u017eemo da smo iz Zagreba. Naime, ondje joj je ’91. nestao sin. Oti\u0161ao je na posao i nikada se nije vratio. Ne zna je li \u017eiv ili mrtav.<\/p>\n\n\n\n

“Kad bi moga sina u Zagrebu prona\u0161li, ja bi zapjevala. ’91. kako je oti\u0161ao raditi, vi\u0161e ga nisam vidjela. Nestao je. Ni traga, ni glasa. Ka\u017eem, ako je \u017eiv neka ga Bog \u010duva, a ako nije, neka mu je laka zemlja. Ne mogu ja tu ni\u0161ta, samo \u0161to srce jaduje.”<\/p>\n\n\n\n

Napu\u0161tamo Ankicu i Dragotine, a Branka nam usput obja\u0161njava kako starica donedavno nije imala niti hladnjak pa joj se hrana znala \u010desto pokvariti. Kad su joj predlo\u017eili da joj nabave jedan, ona se pobojala da ne\u0107e mo\u0107i pla\u0107ati struju koju hladnjak potro\u0161i. No kad su joj objasnili da hladnjak ne tro\u0161i puno, jedan je ipak stigao u njenu ku\u0107u. Ba\u0161 kao i nova pe\u0107 na drva jer je ona stara jako dimila pa je postojala opasnost da se Ankica jednostavno ugu\u0161i u dimu. To i ne i bio prvi takav slu\u010daj da je netko ovdje stradao zbog neispravne pe\u0107i.<\/p>\n\n\n\n

“Nisam \u010dlan nijedne stranke pa su me otpilili”<\/h3>\n\n\n\n

Vra\u0107amo se polako prema Glini za koje vrijeme nam Branka obja\u0161njava da na sve ovo jo\u0161 ima i birokratske probleme, jer ona kao dr\u017eavni slu\u017ebenik ne mo\u017ee otvoriti udrugu s kojom bi sve bilo lak\u0161e. “‘Ljudi za ljude’ nije udruga nego inicijativa. Zbog toga za svaku akciju moramo ponovno otvarati novi \u017eiro ra\u010dun i prijavljivati je. Evo radimo ve\u0107 tre\u0107u godinu, a na Facebook stranici nas prati vi\u0161e od 20.000 ljudi. Ova posljednja akcija bila je za obitelj Trkulja gdje je \u0161estero djece ostalo bez oca, jer se prevrnuo traktor pa ga je poklopio. Njima smo uredili ku\u0107u i djeci nabavili laptope. Prije toga je bila akcija za Dragana Karajicu kome je u pola sata izgorjela ku\u0107a. Njemu smo kupili stambeni kontejner.”<\/p>\n\n\n\n

No najvi\u0161e su, ka\u017ee Branka, potro\u0161ili na pe\u0107i odnosno ove \u0161tednjake na drva za grijanje i kuhanje jer ti ljudi vi\u0161e-manje borave u jednoj prostoriji. Tu i spavaju i kuhaju i borave, sve u jednom. Ne mogu oni grijati vi\u0161e prostorija. “Sad otvaramo jo\u0161 jednu humanitarku isto za pe\u0107i, jer ostalo je jo\u0161 jedno desetak samaca koji to sebi ne mogu priu\u0161titi.”<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Branka Bak\u0161i\u0107 Miti\u0107 (foto Silvija Novak)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

Kako je Branka dogradona\u010delnica, pitamo je koliko pomo\u0107i ima od politike, na \u0161to ona samo slije\u017ee ramenima. “Iz grada ili \u017eupanije nema ba\u0161 puno pomo\u0107i jer oni ka\u017eu da to radi Crveni kri\u017e. A budu\u0107i da ja nisam ni u jednoj stranci, odmah su me otpilili. Ja sam Srpskom narodnom vije\u0107u u Zagreb poslala zahtjev da mi kupe dvije pe\u0107i za Ljubu i jo\u0161 jednog \u010dovjeka. Me\u0111utim, oni su mi odgovorili da pe\u0107i moraju dobiti povratnici, a Ljuba je \u010ditavo vrijeme rata ostala u svojoj ku\u0107i, dok je ovaj drugi \u010dovjek korisnik minimalne zajam\u010dene naknade pa su mi zato rekli da oni to tako ne mogu. I ja na kraju nisam dobila te pe\u0107i. Ali mi smo poslije toga podijelili 50 pe\u0107i. Pazite, to vije\u0107e dobiva preko 20 milijuna kuna godi\u0161nje od dr\u017eave Hrvatske. To je novac iz prora\u010duna i to zapravo pla\u0107aju svi gra\u0111ani, a ja nisam mogla ovdje dobiti te dvije pe\u0107i jer nisam \u010dlan SDSS-a. Pa ja nisam tra\u017eila za sebe pe\u0107i! Slobodno to napi\u0161ite.”<\/p>\n\n\n\n

Branka od svih iz gradske uprave uglavnom jedina radi na terenu. No po\u010deli su je zvati i iz udaljenijih mjesta. “Zovu me i iz Sunje\u2026 Pazite, mene su zvali ljudi iz Like da nemaju struju. Pa ja ne mogu to sve pokriti! Prije godinu dana sam kupila auto s pogonom na sva \u010detiri kota\u010da, zato \u0161to se do nekih ljudi druga\u010dije uop\u0107e ne mo\u017ee do\u0107i. Zna\u010di, tu svu pomo\u0107 ja vozim sa svojim autom, svojim gorivom i ja sam ta koja sam na terenu i odr\u017eavam tu inicijativu. Pa tko \u0107e to odnijeti tim ljudima? Ponekad do\u0111u ljudi sa stvarima i ka\u017eu da \u0107e nekoga na\u0107i preko GPS-a. Pa ne mo\u017ee te ljude prona\u0107i GPS jer tamo nema ni signala. Tek kad do\u0111u do tih nekih zaba\u010denih sela, shvate o \u010demu se radi. A sve to skupa na 70 km od Zagreba.”<\/p>\n\n\n\n

Pozdravljamo se s gospo\u0111om Brankom i kre\u0107emo prema Zagrebu. Cesta postaje sve bolja i \u0161ira i ubrzo izlazimo na autoput. Promet je sve gu\u0161\u0107i i u daljini se ve\u0107 nazire grad.<\/p>\n\n\n\n

No mi smo u mislima i dalje u zaseocima oko Gline gdje vrijeme kao da je stalo i koje 21. stolje\u0107e jo\u0161 nije ni okrznulo.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
foto: Silvija Novak<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n
\nOvaj prilog objavljen je u sklopu projekta \u201cNovo vrijeme\u201d. Projekt je sufinancirala\nEuropska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadr\u017eaj priloga isklju\u010diva\nje odgovornost Udruge Ho\u0107u stranicu.<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U selima oko Gline \u017eivi se te\u0161ko, a da nema pojedinaca koji im poma\u017eu, ne bi pre\u017eivjeli. <\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":42171,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[2],"tags":[2576,2509,3040,3041,2339,237,2782],"class_list":["post-42117","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-mozaik","tag-banovina","tag-glina","tag-ljuba-obradovic","tag-ljudi-za-ljude","tag-novo-vrijeme","tag-siromastvo","tag-socijalna-iskljucenost"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/42117","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=42117"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/42117\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/42171"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=42117"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=42117"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=42117"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}