{"id":42866,"date":"2020-12-09T13:18:10","date_gmt":"2020-12-09T12:18:10","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=42866"},"modified":"2020-12-09T15:04:14","modified_gmt":"2020-12-09T14:04:14","slug":"studiranje-u-sedamdesetima-agneza-je-uspjela-covjek-umire-kad-izgubi-snove","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2020\/12\/studiranje-u-sedamdesetima-agneza-je-uspjela-covjek-umire-kad-izgubi-snove\/","title":{"rendered":"Studiranje u sedamdesetima? Agneza je uspjela! ‘\u010covjek umire kad izgubi snove’"},"content":{"rendered":"\n

“Malo ste me ulovili na prepad. No kad sam razmislila, odlu\u010dila sam ipak ispri\u010dati svoju pri\u010du ako ona nekome mo\u017ee biti inspiracija”, rekla nam je gospo\u0111a Agneza \u0160tajer<\/strong> iz Vrbovca kad smo je nazvali telefonom.<\/p>\n\n\n\n

A razloga za razgovor s gospo\u0111om Agnezom doista ima. Po njezinom \u017eivotu mogao bi se snimiti film i bila bi to pri\u010da o volji, \u017eelji, snovima, prijateljstvu i jednoj dragocjenoj ve\u010dernjoj haljini. Naime, Agneza je u rujnu diplomirala na Odjelu za restauraciju Sveu\u010dili\u0161ta u Dubrovniku iako joj je 78 godina! Zamolili smo je da nam ispri\u010da svoju nesvakida\u0161nju pri\u010du…<\/p>\n\n\n\n

“S velikim veseljem sam studirala na sveu\u010dili\u0161tu u Dubrovniku, na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Posebno me zanimao tekstil, a slu\u010daj, sre\u0107a i jo\u0161 puno stvari se moralo poslo\u017eiti da u ruke do\u0111e jedna ve\u010dernja haljina iz razdoblja art decoa, \u010darlston haljina, koju je nosila moja prijateljica Jasna”, pri\u010da nam gospo\u0111a Agneza i otkriva temu svojeg diplomskog rada: Konzervatorsko-restauratorski radovi na \u010darlston haljini.<\/p>\n\n\n\n

“Jasna i ja smo prijateljevale petnaestak godina, ona mi je tu haljinu poklonila. Na\u017ealost, Jasna je umrla prije tri godine. Ona je voljela, najkra\u0107e re\u010deno, lijepe stvari, pa se tako me\u0111u njezinim stvarima na\u0161la i haljina iz 1925. godine. Ona ju je kupila u du\u0107anu sa starim stvarima u Londonu, ali kako je bila posebna osoba i stvari je znala nositi na poseban na\u010din, ona je tu haljino nosila kao ve\u010dernju haljinu”, opisuje nam Agneza porijeklo haljine. <\/p>\n\n\n\n

Kad je upisala studij, prijateljica joj je haljinu poklonila i Agneza si je na kraju uzela u zadatak da tu haljinu obnovi koliko je to po pravilima struke potrebno i mogu\u0107e te je tako sa\u010duva za budu\u0107e vrijeme.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

“\u017deljela sam haljini produ\u017eiti vijek i da jo\u0161 netko ima prilike u njoj u\u017eivati.
Jasna je bila sjajna osoba. Kad sam ja upisala svoju restauraciju, ona je po\u010dela u\u010diti, ni vi\u0161e ni manje nego – arapski. To joj je bio izazov. To je isto posebna pri\u010da i to joj je dugo bila \u017eelja. Dogodio se tako moment da smo morale ne\u0161to zajedno raditi, no kako nemamo isti smisao ba\u0161 za sve, ona se okrenula arapskom, a ja restauraciji”, poja\u0161njava nam Agneza svoju odluku da u mirovini upi\u0161e jo\u0161 jedan fakultet.<\/p>\n\n\n\n

Od veterine do restauracije<\/h3>\n\n\n\n

Zanimljivo, Agneza se u \u017eivotu nije bavila tekstilom i restauracijama, ve\u0107 ne\u010dim posve drugim: “Ja sam prije pedesetak godina zavr\u0161ila veterinu. To je u usporedbi s restauracijom posve drugo, ali i posve isto. Naime, moj je izazov bio veterina, doista sam \u017eeljela biti klini\u010dar. Me\u0111utim ne dogodi se u \u017eivotu uvijek ono \u0161to \u017eelite ve\u0107 ono \u0161to vam situacija nametne, pa sam specijalizirala peradarstvo i godinama sam radila u struci.” <\/p>\n\n\n\n

Nakon 15 godina, Agnezi se doga\u0111a prva velika promjena u \u017eivotu: postaje profesorica u Poljoprivrednoj srednjoj \u0161koli gdje je predavala stru\u010dne predmete i gdje je, na koncu, i do\u010dekala mirovinu. A onda, kad je napokon imala vremena, ostalo joj je jo\u0161 dovoljno energije i volje da se posveti svojoj velikoj ljubavi: restauraciji.<\/p>\n\n\n\n

“Time sam se uvijek pomalo bavila. Naime, tekstil nije samo komad ne\u010dega. Svaka krpica ima svoju pri\u010du, samo tu pri\u010du treba znati pro\u010ditati. I kada je krpica i kada postane neki drugi uporabni predmet, kako ju tko nosi, kako ju upotrebljava, kako ju \u010duva, \u0161to od nje ostane, koja je njezina vrijednost\u2026 to sve treba prepoznati, osjetiti. Ako to sve imate, onda se po\u017eelite baviti restauracijom tekstila”, ka\u017ee Agneza.<\/p>\n\n\n\n

Fakultet u sedamdesetima? Za\u0161to ne?<\/h3>\n\n\n\n

Kad je odlu\u010dila upisati fakultet, bilo je dosta za\u010du\u0111enih, no one koji su Agnezu dobro poznavali, njezina odluka i nije previ\u0161e iznenadila.

“Nekoliko osoba mi je zaista vjerovalo i to su, o\u010dito, ljudi koji me poznaju. Prva i najva\u017enija osoba je bila moja prijateljica Katica koja je puno mla\u0111a od mene pa me zove ‘teta’. Da nije bilo nje, ne bi bilo ni\u010deg. Ona mi je dala ruku, kako se to ka\u017ee i bila mi potpora i pokrivala ono \u0161to ja nisam mogla pokriti: odr\u017eavanje ku\u0107e, briga o \u017eivotinjama, a sve to da bi si ja mogla osloboditi vrijeme za odlaske u Dubrovnik”, pri\u010da nam dalje Agneza i otkriva da je za studiranje u Dubrovniku i \u010desta putovanja iz Vrbovca bilo potrebno dobro se organizirati.<\/p>\n\n\n\n

“Nisam i\u0161la na sva predavanja, ali sam i\u0161la na najva\u017enija iako su sva predavanja va\u017ena, ali morala sam ipak napraviti neku selekciju. Dio vje\u017ebi sam odradila u Dubrovniku, dio prakti\u010dne nastave u Gradskom muzeju u Vara\u017edinu, jer mi je to puno bli\u017ee pa sam mogla svaki dan putovati. Bilo je tu jo\u0161 nekoliko ljudi koji su mi bili iskrena podr\u0161ka. Na primjer, kad sam morala na put, ‘zacvilila’ bih kolegi: ‘Zvonko, \u010dini mi se da mi je pas bolestan, a ja sutra ujutro imam engleski.’ A on veli: ‘Putuj u Dubrovnik, ostavi Katici i meni pesa, mi \u0107emo se za njega pobrinuti.’ Dakle, bilo je ljudi koji su stvarno podmetnuli le\u0111a”, ka\u017ee Agneza i otkriva da je bilo i onih kojima je to sve bilo uglavnom igranje. <\/p>\n\n\n\n

\"\"
Agneza \u0160tajer i mentori (foto: Facebook)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

“Neki su rekli: ‘Pa \u0161to se sad baba sjetila studirati?’ No istina, bilo je i puno igre u tom studiju. Jer da meni u\u010denje i posao op\u0107enito nisu igra i zabava, od svega toga ne bi bilo ni\u0161ta. Kad spojite ugodno s korisnim i kad vi\u0161e ne vidite granicu izme\u0111u hobija i posla, onda je to ono pravo. To je onda, po mom mi\u0161ljenju, ispunjen \u017eivot.”<\/p>\n\n\n\n

Svakih pet do deset godina ne\u0161to se mora promijeniti<\/h3>\n\n\n\n

Agneza je studirala tri puta i tri puta potpuno promijenila profesiju i \u017eivot: veterina, \u0161kola, restauracija. Kad uspore\u0111uje te \u017eivotne faze i studiranje u razli\u010ditim fazama \u017eivota, ka\u017ee kako svako razdoblje ima svoje dobro i lo\u0161e. <\/p>\n\n\n\n

“Ja sam se dosta namu\u010dila na veterini, ali sam to radila sa zadovoljstvom. U\u010dila sam, nikad se nisam \u0161vercala kroz ispite i sve sam to odradila kako Bog zapovijeda. No ne volim velike sustave. Meni je na veterini bilo muka jer je bilo stotine studenata”, ka\u017ee Agneza i otkriva da je postojala jo\u0161 jedna otegotna okolnost.<\/p>\n\n\n\n

“U vrijeme kad sam ja studirala, u mojoj generaciji bilo svega nekoliko \u017eena pa sam ja bila jedna od prvih \u017eena veterinarki na na\u0161im prostorima. Ono \u0161to sam iskusila na studiju, \u010dekalo me kasnije i u \u017eivotu jer mu\u0161ki kolege nisu priznavali da i \u017eene mogu biti veterinari. \u010cak i na fakultetu su mi neki profesori otvoreno rekli: ‘A \u0161to \u017eena radi na veterini?’ Ali znate, ono \u0161to vas ne ubije, to vas o\u010deli\u010di. Tako sam do\u0161la do kraja studija i stvarno sam s du\u0161om radila svoj veterinarski posao”, ka\u017ee Agneza i dodaje kako su velike promjene u \u017eivotu nu\u017ene.<\/p>\n\n\n\n

“Mislim da to sve skupa nije ni\u0161ta neobi\u010dno i da ljudi moraju barem svakih deset godina, a po mogu\u0107nosti i nakon pet, ne\u0161to promijeniti u svojem \u017eivotu. Ne mo\u017eda da ba\u0161 naglava\u010dke okrenu \u010ditav \u017eivot i struku, ali ne\u0161to bitno moraju promijeniti jer ina\u010de sve to postaje rutina, dosada, manje izazovno. Kad ljudi predugo rade isti posao, na tom poslu uvenu”, ka\u017ee gospo\u0111a Agneza.

“Ja mislim da sam u \u017eivotu promijenila devet poslova. Jednostavno kad sam na\u0161le negdje neki izazov, onda sam ga slijedila. A to je jako te\u0161ko i zahtijeva puno napora, i fizi\u010dkog i psihi\u010dkog, mijenja\u0161 okolinu, \u017eivotni prostor, ljude\u2026 No kad savlada\u0161 taj prvi napor, tih prvih nekoliko mjeseci izdr\u017eite, onda se stvarno osje\u0107ate dobro. To je nagrada za sve ono \u0161to vam je bilo te\u0161ko. Jo\u0161 jedna velika prednost je ta \u0161to upoznate puno ljudi, ne samo likom, ve\u0107 i njihove \u017eivotne navike, svjetonazore, prihva\u0107ate neke stvari od njih, a ne\u0161to im vjerojatno i ostavljate. Trudite se da to bude najbolji dio vas pa se netko mora i oplemeniti na koncu konca.”<\/p>\n\n\n\n

40 no\u0107i godi\u0161nje u autobusu<\/h3>\n\n\n\n

Kad je upisala studij restauracije u Dubrovniku, bilo je dosta za\u010du\u0111enih kolega. No \u010du\u0111enje je trajalo samo dok Agnezu nisu pobli\u017ee upoznali. <\/p>\n\n\n\n

“Mislim da su se na po\u010detku malo za\u010dudili, a onda kad su me upoznali, onda su to prihvatili. Ina\u010de u Dubrovniku je okru\u017eenje bilo savr\u0161eno. Ti ljudi su bili stvarno dobronamjerni. Svi su bili spremni i otrpiti neke moje mu\u0161ice. Recimo ja nisam prijavljivala ispite onako kako studenti to rade, nego bih nazvala tajnicu i zamolila je da mi prijavi ispit. I znam da je sigurno nekad bila ljuta na mene zbog toga, ali mi je svejedno pomogla. Profesorica iz talijanskog bila je do te mjere kooperativna da je ona meni moje ispravljene zada\u0107e po\u0161tom slala u Vrbovec kad ja nisam mogla do\u0107i po njih”, ka\u017ee Agneza i dodaje kako joj je atmosfera na studiju u Dubrovniku puno vi\u0161e odgovarala od glomaznog sustava kakav je veterina. <\/p>\n\n\n\n

“Dubrovnik je ne\u0161to za po\u017eeljeti. To su male generacije, sve je dobro organizirano, ba\u0161 po mjeri \u010dovjeka. Radionice su dobro opremljene, no to je novi fakultet. Na koncu konca, ja sam i oti\u0161la studirati u Dubrovnik jer tog smjera nije bilo nigdje drugdje. Na godini ima dvadesetak studenata i kad to podijelite po grupama, to svega nekoliko ljudi u svakoj grupi. Ja sam ljuta na kolege koji nisu shva\u0107ali koje blago imaju i kakav divan na\u010din mogu studirati.”<\/p>\n\n\n\n

Na predavanja je Agneza putovala autobusom, no unato\u010d tome, na predavanja nikad nije kasnila. <\/p>\n\n\n\n

“U autobusu sam provodila po 40 no\u0107i godi\u0161nje na relaciji Zagreb – Dubrovnik. To je deset i pol sati, s time da morate znati da meni treba da prvo do\u0111em do Zagreba iz Vrbovca. Ali ako se \u010dovjek dobro organizira, a ja si utvaram da je to meni uspjelo ba\u0161 dobro organizirati, meni je od odlaska iz moje ku\u0107e, pa do ‘dobro jutro’ na fakultetu u Dubrovniku trebalo 12 sati. Na predavanje nikad nisam zakasnila, niti na ispit ili kolokvij, nikad se nije dogodilo da bih odgodila ispit. A doga\u0111alo se da bi bilo takvo nevrijeme da sam putovala sama sa \u0161oferima autobusa.”<\/p>\n\n\n\n

Dan prije ispita se ne u\u010di<\/h3>\n\n\n\n

\u0160to se ispita ti\u010de, Agneza ne mo\u017ee re\u0107i koji joj je bio najte\u017ei, a koji najlak\u0161i. Smatra da je svaki ispit koji se pro\u0111e najlak\u0161i, a dan uo\u010di ispita svi su najte\u017ei. \u0160to se samog u\u010denja ti\u010de, postoji jedan trik:<\/p>\n\n\n\n

“Nikad nisam u\u010dila dan prije ispita. To svima poru\u010dujem i to sam govorila dva desetlje\u0107a svojim u\u010denicima u \u0161koli. Dan prije ispita se nikad ne u\u010di. Dan prije ispita se spreme knjige, bavi\u0161 se s ne\u010dim usputnim, sre\u0111uje\u0161 misli, svjesno ili podsvjesno, i onda ide\u0161 na ispit. Na prvom kolokviju iz muzeografije sam pala. Naime, nekad smo na fakultetu i\u0161li na ispite koji su trajali po par sati. Anatomiju sam polagala \u010detiri sata. I sad do\u0111e\u0161 na ispit i dobije\u0161 nekih 27 pitanja na koja mora\u0161 odgovoriti s ‘da’ ili ‘ne’. A to sve skupa nije ni\u0161ta jer ja bih ne\u0161to htjela i re\u0107i, ali nemam prilike jer to je takav ispit. To je bio pismeni ispit i ja sam se zgrozila nad njim i na kraju pala. Do\u0161la sam na sljede\u0107i rok i dobila sam pet. Prilagodila sam se.”<\/p>\n\n\n\n

Agneza se trenutno ne bavi nekom novom restauracijom, ali planova za budu\u0107nost ne nedostaje. Svima koji bi mo\u017eda slijedili njen primjer, poru\u010duje:

“Svaki \u010dovjek ima svoj komadi\u0107 prostora, svoje mjesto pod suncem i postoji ne\u0161to \u0161to je ba\u0161 za njega i po njegovoj mjeri. I treba imati strpljenja to prona\u0107i. Nije to lako, najte\u017ee je onima koji imaju puno \u017eelja i puno sklonosti. Netko tko zna samo za jednu stvar njemu je dobro, a onaj tko ima tisu\u0107u \u017eelja, njemu je te\u0161ko. Meni je bilo te\u0161ko izabrati prvi studij i baviti se \u0161kolom, na koncu i ovaj sad studij. \u010covjek \u010desto ne ide ni po prioritetu, nego po slu\u010daju, mogu\u0107nostima, ali ipak pronalazi neku svoju \u017eelju koju na koncu ostvari. No kad \u010dovjek izgubi snove, onda ga vi\u0161e nema, onda umire. A kako se ja jo\u0161 ne spremam umrijeti, snovi su jo\u0161 uvijek tu.”<\/p>\n\n\n\n

\nOvaj prilog objavljen je u sklopu projekta \u201cNovo vrijeme\u201d. Projekt je sufinancirala\nEuropska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadr\u017eaj priloga isklju\u010diva\nje odgovornost Udruge Ho\u0107u stranicu.<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kad je odlu\u010dila upisati fakultet, bilo je dosta za\u010du\u0111enih, no one koji su Agnezu dobro poznavali, njezina odluka i nije previ\u0161e iznenadila. <\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":42891,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[85],"tags":[1462,2339,1461,77],"class_list":["post-42866","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-aktivno-starenje","tag-cjelozivotno-ucenje","tag-novo-vrijeme","tag-studiranje","tag-umirovljenici"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/42866","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=42866"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/42866\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/42891"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=42866"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=42866"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=42866"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}