{"id":44279,"date":"2021-01-22T10:58:19","date_gmt":"2021-01-22T09:58:19","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=44279"},"modified":"2021-01-22T13:18:36","modified_gmt":"2021-01-22T12:18:36","slug":"mira-furlan-bez-obzira-na-vlastiti-izbor-nekamo-su-nas-svrstali-ne-nazirem-izlaz","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2021\/01\/mira-furlan-bez-obzira-na-vlastiti-izbor-nekamo-su-nas-svrstali-ne-nazirem-izlaz\/","title":{"rendered":"Mira Furlan: ‘Bez obzira na vlastiti izbor, nekamo su nas svrstali. Ne nazirem izlaz’"},"content":{"rendered":"\n

Prije \u010detiri godine glumica Mira Furlan<\/strong> donijela je odluku da svoj privatan i profesionalan \u017eivot podijeli na dva grada, Zagreb i Beograd. Posljedice takvog opredjeljenja danas, u situaciji kad su ta dva grada prije svega dva suprotstavljena republi\u010dka centra, vi\u0161e su nego glavoboljne: jer, inzistiranje na pravu pojedinca da se opredjeljuje samo na osnovu ljudskih, eti\u010dkih i profesionalnih kriterija slabo prolazi u vremenima uzavrelih nacionalnih i svih ostalih, time izazvanih strasti. Tako je u svibnju 1991. godine<\/strong> pisala beogradska RTV revija. <\/p>\n\n\n\n

Ipak, postoji i malo radosti: u Jugoslovenskom dramskom kazali\u0161tu za svaku predstavu “Pozori\u0161nih iluzija” u kojoj i na\u0161a sugovornica tuma\u010di jednu od glavnih uloga, tra\u017ei se karta vi\u0161e. S razlogom, naravno: u ovoj \u010dudesnoj lijepoj predstavi \u010diji je redatelj Slobodan Unkovski, dokazano je, pored ostalog, da umjetnost i oni koji je prave jo\u0161 mogu da odnesu pobjedu nad podjelama koje su pred svakim, pa i kazali\u0161nim vratima.<\/p>\n\n\n\n

“Pozori\u0161ne iluzije” ve\u0107 su progla\u0161ene jednim od najljep\u0161ih doga\u0111aja ove kazali\u0161ne sezone, \u0161to vas, pretpostavljam, raduje, utoliko vi\u0161e ako se zna da su udarne pripreme a zatim i premijera obavljane u nemirnom beogradskom o\u017eujku. Pa, kako je bilo?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

U ovo vrijeme te\u0161ko je raditi bilo koji posao. tj. potrebno je ulo\u017eiti strahovit napor da bi se prona\u0161ao motiv, razlog, smisao, energija, koncentracija, volja za bilo \u0161to. Na\u0161 posao je potpuno obesmi\u0161ljen, a to sam najjasnije do\u017eivjela upravo za vrijeme rada na ovoj predstavi, kad smo, izme\u0111u ostalog, na primjer, u jednom trenutku \u017darko Lau\u0161evi\u0107 i ja bili primorani da prekinemo probu na\u0161e scene zbog rafala ispred kazali\u0161ta, ili kad smo redatelj Unkovski i ja u deset ujutro mirno kretali na probu zaobilaze\u0107i tenkove, odlu\u010dni da ustrajemo na sve lu\u0111oj ideji da se probe, usprkos svemu, nastave.<\/p>\n\n\n\n

Mislim da je te\u0161ko ustrajati na obavljanju bilo kojeg posla (osim, valjda, na raznim oblicima ratovanja, za \u0161to o\u010digledno ima i volje i energije i koncentracije, a nema problema ni sa smislom i motivom), a kad se onda jo\u0161 usred ovog primitivnog kaosa izabere komad P. Corneillea “Pozori\u0161ne iluzije”, primjer artificijelnosti, formalizma, stilizacije itd. – onda smo ve\u0107 na podru\u010dju \u0161izofrenije.<\/p>\n\n\n\n

Zbog tog totalnog kontrasta izme\u0111u apstraktnog kazali\u0161nog formalizma s jedne strane, i strahovito stvarnog, opasnog, neurednog doga\u0111anja na ulici u isto vrijeme, za mene je rad na ovoj predstavi bio mo\u017eda najte\u017ei u \u017eivotu, ispunjen stalnim sumnjama u smisao posla, odnosno stalnim i jakim osje\u0107ajem besmisla.<\/p>\n\n\n\n

Postojala je potreba kod svih nas da se ne\u0161to o tom osje\u0107aju kroz predstavu ka\u017ee, \u0161to je bilo jako te\u0161ko, jer valjda nema kazali\u0161nog komada koji bi po svemu bio udaljeniji od na\u0161e svakodnevice nego \u0161to su to “Pozori\u0161ne iluzije”, u kojem lica pri\u010daju jednu dje\u010dju naivnu, \u010dednu, besmislenu pri\u010du.<\/p>\n\n\n\n

Tek kad smo na\u0161li na\u010din da kroz tu pri\u010du ka\u017eemo ne\u0161to o sebi u ovom trenutku, dakle, o glumcima koji zbog ne\u010dega poku\u0161avaju i dalje raditi svoj posao u nemogu\u0107im uvjetima, predstava je na\u0161la razlog za svoje postojanje, a time sam i ja na\u0161la razlog svog postojanja u predstavi.<\/p>\n\n\n\n

Jo\u0161 ste i \u010dlanica Hrvatskog narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu, imate dvije predstave na repertoaru, a usprkos \u010dinjenici da se one slabo igraju u posljednje vrijeme, za ulogu u jednoj od njih, “Mjesec dana na selu” u re\u017eiji Georgija Para, nedavno ste dobili i nagradu “Dubravko Duj\u0161in”. Niste \u010desto nagra\u0111ivani za svoj rad, pretpostavljam da je radost zbog toga ve\u0107a?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Nagrade su, naravno, proizvod slu\u010dajnosti, a kod nas su ionako li\u0161ene svakog smisla, jer ne nose nikakvu konkretnu korist (osim kad su nov\u010dane \u0161to je ova, na moju radost, bila), niti imaju bilo kakve posljedice u odnosu na tzv. karijeru. Ipak, \u010dovjek se i dalje nada da \u0107e neke dobre stvari koje je napravio biti primije\u0107ene, pa je razo\u010daran kad se to ne desi, odnosno, veseli ga kad se to dogodi.<\/p>\n\n\n\n

To otprilike spada u osnovne gluma\u010dke osobine, kao i osje\u0107aj zadovoljstva kad vam publika plje\u0161\u0107e. U tom smislu mi, naravno, ne mo\u017ee biti mrsko dobiti neku nagradu, osobito kad ona nosi ime glumca koji je velika zagreba\u010dka legenda, i kad tu nagradu dodjeljuje Udru\u017eenje dramskih umjetnika, dakle mojih kolega.<\/p>\n\n\n\n

Ali za neko urnebesno veselje nema razloga, jer me iskustvo u\u010di da su kriteriji labavi, rastezljivi, a \u010desto i nepostoje\u0107i. Najbolje stvari uglavnom ostanu neprimije\u0107ene, ali tko zna za\u0161to je to dobro.<\/p>\n\n\n\n

Kako u slu\u010daju Mire Furlan izgleda \u017eivot izme\u0111u i u dva grada, Zagreba i Beograda?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\u017divot u dva grada postaje, kao \u0161to mo\u017eete i pretpostaviti, krajnje traumati\u010dan. To \u0161to avioni uglavnom ne lete, a \u0161to su vlakovi nesigurni, to je manji problem. Bitno zastra\u0161uju\u0107i je taj osje\u0107aj da se od \u010dovjeka neprestano tra\u017ei da se opredijeli, da se svrsta na jednu stranu. Odnosno, svi smo ve\u0107 unaprijed i bez obzira na vlastiti izbor, nekamo svrstani.<\/p>\n\n\n\n

Svaki gest je politiziran, pa tako i moj boravak u ovom gradu do kojeg je do\u0161lo zbog svih, samo ne politi\u010dkih razloga. Ali, ovo nije vrijeme nijansi.<\/p>\n\n\n\n

Ja prodava\u010du novina koji u Zagrebu odbija da mi proda “Vreme” zato \u0161to je to srpska novina, ne mogu obja\u0161njavati da postoji razlika izme\u0111u “Vremena” i nekih drugih novina. tj. da sve \u0161to je “srpsko” nije samim tim i “velikosrpsko”, komunisti\u010dko, hegemonisti\u010dko itd.<\/p>\n\n\n\n

\u017divot postaje nesnosan kad se ja na \u0161alteru JAT-a u Zagrebu osje\u0107am du\u017ena da slu\u017ebenici koja mi prodaje kartu za Beograd obja\u0161njavam, uz u\u017easan osje\u0107aj krivnje, da putujem zato \u0161to imam predstavu i da to nema apsolutno nikakve veze s Milo\u0161evi\u0107em i tenkovima.<\/p>\n\n\n\n

Konstantni osje\u0107aj krivnje, osje\u0107aj ugro\u017eenosti, nesigurnosti, izlo\u017eenosti koji imam sada ve\u0107 u oba grada – to je, otprilike, situacija u kojoj se odvija moj \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n

U ovoj zemlji razne grupe ljudi govore o svojoj ugro\u017eenosti. To je, naravno, uvijek i jedino, nacionalna ugro\u017eenost. \u0160to je s ugro\u017eeno\u0161\u0107u individue, gra\u0111anina, \u0161to je s njegovom suvereno\u0161\u0107u, s njegovim osobnim integritetom?<\/p>\n\n\n\n

On je, bojim se, apsolutno ukinut.<\/p>\n\n\n\n

\u0160to je, recimo, s pravom na nesmetano obavljanje vlastite profesije? Da li bi se u borbi za to pravo \u010dovjeku toleriralo, recimo, postavljanje omanje barikade ispred vlastitog stana ili progla\u0161enje li\u010dne autonomije?<\/p>\n\n\n\n

Po kojem kriteriju je nacionalno pravo jedino legitimno? Itd. itd. Sve su to, naravno, bespredmetna naklapanja, jer mi smo, \u010dini se ve\u0107 u ratu (i to kao neprijatelji), a u ratu ne smije biti neopredijeljenih.<\/p>\n\n\n\n

Oni, navodno, prvi stradaju, tako barem ka\u017eu oni koji znaju sve o tome kako se ratuje, a njih, izgleda, me\u0111u nama ima zapanjuju\u0107e mnogo.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Mira Furlan na naslovnici zagreba\u010dkog Studija 1978. godine<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

\u0160to u takvoj situaciji mo\u017ee da u\u010dini pojedinac, pri tom i umjetnik?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Mo\u017ee samo stajati sa strane i zapanjeno gledati, bez ikakve mogu\u0107nosti da na bilo koji na\u010din utje\u010de na tok doga\u0111aja. Zastra\u0161uju\u0107i je taj osje\u0107aj bespomo\u0107nosti. Masa je uvijek ja\u010da od pojedinca, a stravi\u010dne prizore koji nam to zorno pokazuju sada ve\u0107 i u\u017eivo mo\u017eemo gledati na televiziji.<\/p>\n\n\n\n

Pojedinac ima dvije mogu\u0107nosti \u00ad ili da se prikloni masovnoj hipnozi i onda ubire plodove tog \u010dina (koji nisu bezna\u010dajni, kao \u0161to vidimo), ili da ustraja u svom vlastitom izboru i pritom bude spreman da snosi sve konzekvence, uklju\u010duju\u0107i i to da bude progla\u0161en izdajicom, pa zbog toga izlo\u017een sumnji, nepovjerenju, psihi\u010dkom maltretiranju ili samo tihom bojkotu.<\/p>\n\n\n\n

A zapravo mislim da \u010dovjek nema pravo izbora tj. \u010dovjek, ipak, uvijek radi onako kako jedino mo\u017ee i mora raditi, naravno, ako ima ono \u0161to se zove savjest.<\/p>\n\n\n\n

Koliko je i da li je uop\u0107e, kazali\u0161te odvojeno od te nimalo ru\u017ei\u010daste stvarnosti?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Naravno da kazali\u0161te nije izuzeto iz op\u0107e situacije! Ali, \u0161to da se radi? Mogu se di\u0107i ruke od svega, za\u0161utjeti, prestati s bilo kojom javnom djelatno\u0161\u0107u (jer je svaki javni istup pa tako i rad u kazali\u0161tu, neminovno politiziran), mogu\u0107e je prikloniti se nekoj od politi\u010dko-\u00adnacionalno-\u00adpropagandnih kazali\u0161nih varijanti koje postoje u svim sredinama (\u0161to se mnogim ljudima \u010dini najkomotnijim i nekako najprirodnijim, a i nagrade za to nisu zanemarljive), a mo\u017ee se i ostati izvan svega toga.<\/p>\n\n\n\n

Odnosno, to je najve\u0107e pitanje: da li se to stvarno mo\u017ee, ili se ja samo zavaravam jer mi je tako \u017eivot podno\u0161ljiviji?<\/p>\n\n\n\n

Vrlo je mogu\u0107e da je to samo iluzija i da smo svi gurnuti u to ludilo, bez obzira htjeli mi to ili ne. Mo\u017eda smo ve\u0107 u toj fazi kad se vi\u0161e ne postavlja to pitanje izbora o kojem smo razgovarali, izbor je u\u010dinjen mimo nas, bez obzira na nas, netko je izabrao umjesto nas, i time nas jednostavno ukinuo.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017eda je doista naivno zanositi se da je jo\u0161 uvijek mogu\u0107e skupiti neke ljude koji ne \u017eele sudjelovati u tom glupom, primitivnom ratu koji nam se nudi i s njima, recimo, raditi predstavu, iako “Pozori\u0161ne iluzije” u tom smislu predstavljaju tra\u010dak nade.<\/p>\n\n\n\n

I ljudi s kojima sam ovdje radila, ljudi iz drugih sredina, kao \u0161to su Unkovski i Miler koji su, bez obzira na sve ba\u0161 kao i ja, ipak spremni da i dalje rade i da se tako suprotstave ludilu, makar kako to bilo naivno i najvjerojatnije osu\u0111eno na poraz.<\/p>\n\n\n\n

Neku nadu ulijeva i \u010dinjenica da je uop\u0107e mogu\u0107e da se svi mi ovdje mo\u017eemo jo\u0161 uvijek skupiti, \u0161to je u direktnoj suprotnosti s op\u0107om tendencijom zatvaranja svakog pojedinog kulturnog prostora, a \u0161to je dakle, samo plod ne\u010dije individualne inicijative, mo\u017eda ne\u010dijeg inata – u ovom slu\u010daju Jovana \u0106irilova, \u010dovjeka koji sve te ljude i dalje okuplja, bez obzira na sve nepovoljnije okolnosti.<\/p>\n\n\n\n

Nedavno ste zavr\u0161ili snimanje filma “Video jela, zelen bor” u re\u017eiji Gorana Gaji\u0107a. Osim \u0161to je jedan od rijetkih filmova koji se kod nas uop\u0107e snima, \u0161to nam detaljnije o tom projektu mo\u017eete da ka\u017eete. Naravno, i da se osvrnete malo na va\u0161 dosada\u0161nji rad u ne\u010demu \u0161to se zvalo jugoslovenska kinematografija?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

U formalnom smislu to je vrlo zanimljiv film, jer je \u010ditav ra\u0111en u epistolarnoj formi, tj. sastoji se od video\u00adkaseta koje dvije familije \u0161alju jedna drugoj. Kroz ta pisma pri\u010da se i pri\u010da filma komedije, \u010diji je scenarista, zajedno s redateljem Gaji\u0107em, Branko Vukojevi\u0107. \u010cini mi se da \u0107e to biti duhovit film, a kako \u0107e to naravno na kraju ispasti ovisi, kao i obi\u010dno kad je film u pitanju, o nepredvidljivoj Bo\u017ejoj volji.<\/p>\n\n\n\n

Ina\u010de jo\u0161 uvijek ne mogu vjerovati da je taj film kona\u010dno snimljen, jer je financijska situacija doista katastrofalna, a budu\u0107nost filma u ovoj zemlji, kako se \u010dini, apsolutno crna. Profesija filmskog re\u017eisera ovdje je svedena na poziciju prosjaka, a isklju\u010divo filmski glumci gotovo da vi\u0161e i ne postoje.<\/p>\n\n\n\n

Kad je o poziciji filmske glumice (ili, bolje, glumice na filmu) rije\u010d, mogla bih re\u0107i mnoge stvari, ali \u0107u re\u0107i samo jednu koja je dovoljno katastrofalna sama po sebi, i to ne samo sa stanovi\u0161ta \u017eene glumice, nego sa stanovi\u0161ta \u010ditave na\u0161e profesije. Jer, kad se radi o \u017eeni glumcu, apsolutno ne postoje ozbiljniji profesionalni kriteriji, \u010dak ni kod ve\u0107ine na\u0161ih najboljih filmskih redatelja.<\/p>\n\n\n\n

Radi se o pitanju savjesti civilizacijskog nivoa, a mi nesumnjivo \u017eivimo na Balkanu, usred primitivizma i divlja\u0161tva, prema tome s tom vrstom poni\u017eenja bi se trebalo ve\u0107 jednom pomiriti, \u0161to je meni vrlo te\u0161ko.<\/p>\n\n\n\n

Nedostatak profesionalizma o\u010digledan je u svemu, pa ni oblast filma, kazali\u0161ta, umetnosti uop\u0107e, tu nije izuzetak, zar ne?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Ozbiljni profesionalizam se nije uspio oformiti, mi nemamo ozbiljnih sindikata, ozbiljne za\u0161tite svojih profesionalnih prava, pa smo zato kao profesionalci potpuno neza\u0161ti\u0107eni i izlo\u017eeni svim mogu\u0107im upotrebama i zloupotrebama.<\/p>\n\n\n\n

Na \u017ealost, ne postoji svijest o potrebi o\u010duvanja dostojanstva profesije a takva bi nas svijest u ovom \u010dasu \u010duvala od tog rapidnog srozavanja na\u0161eg posla, njegove primitivne upotrebe u politi\u010dke svrhe itd.<\/p>\n\n\n\n

Kad bi postojala profesionalna svijest, bilo bi nemogu\u0107e da na repertoaru zna\u010dajnih jugoslavenskih kazali\u0161ta budu minorni politikantski tekstovi, jer bi se znalo da je kazali\u0161tu kao instituciji u dugoro\u010dnom interesu da odr\u017eava svoj nivo, a ne da proda svoje dostojanstvo za dnevno\u00adpoliti\u010dki poen koji \u0107e se ve\u0107 sjutra pretvoriti u svoju suprotnost.<\/p>\n\n\n\n

Ve\u0107 nekoliko godina primjetno je va\u0161e odsustvo sa stranica novina, iz medija uop\u0107e. Nije nam bilo lako ni da vas uvjerimo za ovaj razgovor. Sledi i pitanje \u00ad kakav je va\u0161 odnos prema novinarima, \u0161tampi uop\u0107e?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Ako ve\u0107 govorimo o profesionalizmu, onda treba re\u0107i da nitko nije pogazio svoju profesiju tako kao \u0161to su to u\u010dinili novinari u ovoj zemlji. Ja sam i prije svega ovoga bila u svom malom privatnom ratu s novinarima, jer oni prema meni u ve\u0107ini slu\u010dajeva nisu bili \u010dak ni minimalno pristojni, a ja sam sa svoje strane bila nespremna na tu koli\u010dinu nepristojnosti i bezobrazluka, \u0161to smatram svojom gre\u0161kom.<\/p>\n\n\n\n

Dakle, na temelju svih tih iskustava, i li\u010dnih i tu\u0111ih, i na temelju ovog sramotnog rata za koji novinari snose ogromnu odgovornost, mislim da je najmanje \u0161to za sebe mogu u\u010diniti to da biram s kim \u0107u ubudu\u0107e razgovarati za novine, nastoje\u0107i da tih razgovora bude \u0161to manje.<\/p>\n\n\n\n

Kakav nam je \u017eivot, takav je ispao i ovaj na\u0161 razgovor \u00ad ipak, mo\u017eemo li da gajimo nadu da \u0107e sljede\u0107i susret Mire Furlan i “Radio TV revije” biti u boljim, ako ne i veselijim vremenima?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Budu\u0107i da ja, na \u017ealost, po prirodi nisam optimista, ne bih nikome preporu\u010dila da me pita ima li ili nema nade. Moram re\u0107i da ja ne nazirem nikakav izlaz, tim vi\u0161e \u0161to se sve \u0161to imalo li\u010di na neki izlaz istog \u010dasa nastoji sru\u0161iti, prikazati kao izdaja ovoga ili onoga nacionalnog interesa, ukratko sve \u0161to li\u010di na civilizirani put koji ima veze sa Europom i svijetom, nastoji se u za\u010detku uni\u0161titi. Naravno, treba se nadati, drugo nam, naime, ne preostaje. (Nevenka Opa\u010di\u0107, RTV revija, svibanj 1991.) <\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Radi se o pitanju savjesti civilizacijskog nivoa, a mi nesumnjivo \u017eivimo na Balkanu, usred primitivizma i divlja\u0161tva, prema tome s tom vrstom poni\u017eenja bi se trebalo ve\u0107 jednom pomiriti, \u0161to je meni vrlo te\u0161ko.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":44282,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[84],"tags":[201,724,188,2583,1281,328],"class_list":["post-44279","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-show","tag-glumci","tag-in-memoriam","tag-jugoslavija","tag-mira-furlan","tag-nacionalizam","tag-retro"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/44279","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=44279"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/44279\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/44282"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=44279"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=44279"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=44279"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}