“Kada mene vi\u0161e ne bude. Sad \u0107emo se vidjeti, pa tko zna ho\u0107emo li ikad vi\u0161e. Danas jesi, sutra nisi. Tko zna koliko \u0107u ja jo\u0161 dugo, mo\u017eda jo\u0161 jako kratko.\u201c Takve i sli\u010dne izjave osoba starije \u017eivotne dobi svatko od nas ponekad \u010duje, a odra\u017eavaju prolaznost \u017eivota i, na neki na\u010din, suo\u010davanje sa smr\u0107u. <\/p>\n\n\n\n
Suo\u010davanje sa smrti i prolazno\u0161\u0107u, dolazi s godinama. U tom procesu, me\u0111utim, postoji i odre\u0111ena doza straha s kojim se neki vi\u0161e ili manje, neki bolje ili lo\u0161ije suo\u010davaju i nose. Ono \u0161to je va\u017eno istaknuti jest da se o smrti, smrtnosti, prolaznosti \u017eivota i suo\u010davanju s time, treba razgovarati i otvarati te teme.<\/p>\n\n\n\n
Svjesni smo da od smrti ne mo\u017eemo pobje\u0107i i to je jedan od glavnih razloga za\u0161to je smrt tabu tema \u2013 lak\u0161e je potisnuti takvu vrstu straha i ne razmi\u0161ljati niti govoriti o tome, nego suo\u010diti se s ne\u010dim toliko zastra\u0161uju\u0107im kao \u0161to je vlastito nestajanje u nepoznato, ka\u017eu nam u razgovoru u stru\u010dnjaci iz Slu\u017ebe za javnozdravstvenu gerontologiju Nastavnog zavoda dr. Andrija \u0160tampar, njegov voditelj Branko Kolari\u0107<\/strong> te sociologinja Maja Milo\u0161<\/strong>.<\/p>