{"id":49038,"date":"2021-07-09T10:20:14","date_gmt":"2021-07-09T08:20:14","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=49038"},"modified":"2021-07-09T10:20:14","modified_gmt":"2021-07-09T08:20:14","slug":"gubitak-vida-ne-moze-se-opisati-rijecima-ali-zivot-ipak-ide-dalje","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2021\/07\/gubitak-vida-ne-moze-se-opisati-rijecima-ali-zivot-ipak-ide-dalje\/","title":{"rendered":"‘Gubitak vida ne mo\u017ee se opisati rije\u010dima, ali \u017eivot ipak ide dalje’"},"content":{"rendered":"\n

Pod vje\u0161tim prstima gospo\u0111e Reze \u0160pehar<\/strong> (70) iz Radovanja nastali su nebrojene divni radovi: stolnjaci, miljei, slavonski pe\u0161kiri, razni etno-ukrasi. Jer bilo da je rije\u010d o vezenju, \u0161trikanju ili heklanju, gospo\u0111a Reza je prava majstorica. No prije 11 godina, izgubila je vid.<\/p>\n\n\n\n

“Dobila sam ablaciju retine na jednom oku i skoro posve izgubila vid. Nakon nekoliko operacija, ostalo mi je tek ne\u0161to od vida. No onda se dogodilo i na drugom oku nakon \u010dega su opet uslijedile operacije. Sad imam tek ostatak vida, ne puno, ali ipak ne\u0161to vidim, tako da nisam posve slijepa ve\u0107 slabovidna osoba”, ka\u017ee.<\/p>\n\n\n\n

Suo\u010davanje s gubitkom vida te\u0161ko se mo\u017ee opisati rije\u010dima. Sve one svakodnevne stvari i radnje iznenada postanu ogroman izazov, a tu je i psiholo\u0161ki aspekt prihva\u0107anja novog stanja. <\/p>\n\n\n\n

“Puno sam izgubila u \u017eivotu zbog toga, ali snalazim se s ovim vidom koji jo\u0161 imam. Nezgodno je kad bilo kuda idete jer ne prepoznajete ni\u010dije lice, ne razaznajete \u0161to je na nekoj polici u trgovini. Prije sam voljela puno \u010ditati no sada su otpale knjige i romani. Ne mo\u017eete se s tim pomiriti. O\u010dekujete pomo\u0107 od lije\u010dnika, no taj vam lije\u010dnik u jednom trenutku ka\u017ee da za va\u0161u bolest ne postoji lijek i da jo\u0161 nitko nije progledao”, ka\u017ee gospo\u0111a \u0160pehar.<\/p>\n\n\n\n

“U po\u010detku nisam znala kome se obratiti. Bio je tu moj mu\u017e i moja djeca, ali kad ti lije\u010dnik ka\u017ee da je to sve \u0161to ti medicina mo\u017ee dati i da ne tro\u0161i\u0161 novce na neke operacije koje ti ne\u0107e pomo\u0107i, te\u0161ko je to prihvatiti”, ka\u017ee. <\/p>\n\n\n\n

\"\"
Reza \u0160pehar, u sredini (foto: Savez slijepih Zagreb)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

Pomo\u0107 je stigla iz Saveza slijepih Zagreb koji su je povezali i s drugim udrugama od kojih je dobila podr\u0161ku u vidu potrebnih informacija i korisnih savjeta, od onih prakti\u010dnih pa i tehnolo\u0161kih, sve do pomo\u0107i oko ostvarivanja raznih prava. “Puno sam od njih doznala. Uputili me u moja prava i mogu\u0107nosti. Za neke stvari nisam ni znala da postoje. Recimo, kako volim puno \u010ditati razveselilo me kad sam saznala da postoji aparat pomo\u0107u kojega mogu slu\u0161ati zvu\u010dne knjige i to mi jako puno zna\u010di”. ka\u017ee.<\/p>\n\n\n\n

Gubitak vida u zrelim godinama<\/h3>\n\n\n\n

Ljiljana Ti\u0107<\/strong>, voditeljica sekcije \u017eena Udruge slijepih Primorsko-goranske \u017eupanije \u010dula je puno sli\u010dnih pri\u010da. “Kod nas u sekciji ima vi\u0161e \u017eena koje su oslijepile kasnije u \u017eivotu kad je to te\u017ee prihvatiti. Ima primjer jedne u\u010diteljice koja je oslijepila s 51 godinom i nikako se nije mogla psihi\u010dki prilagoditi i bila je vrlo deprimirana. Prvo \u0161to nam je bilo u interesu je da se ta \u017eena integrira me\u0111u slijepe i slabovidne \u017eene i da poku\u0161a samu sebe do\u017eivjeti u situaciji u kojoj se na\u0161la”, ka\u017ee gospo\u0111a Ljiljana.<\/p>\n\n\n\n

“Ja sam bila vide\u0107a, pa sam oslijepila na jedno, pa na drugo oko. Trebalo se sa svim tim nositi. Ta va\u0161a du\u0161evna bol ne mo\u017ee odjednom prestati. Meni je trebalo vremena i vremena. Oslijepila sam u 13. godini jer sam pala i udarila se i dobila ablaciju retine lijevog oka. Lije\u010dnici me nisu operirali tako da sam posve izgubila vid, a zbog velikog optere\u0107enja desnog oka oslijepila sam i na desno oko tako da sada samo vidim svjetlost”, ka\u017ee. <\/p>\n\n\n\n

“To se ne mo\u017ee opisati rije\u010dima”<\/h3>\n\n\n\n

Tu agoniju dobro poznaje Marija Ciglar<\/strong>, predsjednica Udruge slijepih Me\u0111imurske \u017eupanije. “Prolazila sam jedno razdoblje koje se i ne mo\u017ee opisati rije\u010dima. Uvijek se prije operacije budi nada da \u0107e biti dobro, ali nakon njih pet-\u0161est\u2026 Oftalmolog mi je tada rekao: ‘Marija, nismo u\u010dinili ni\u0161ta, nikada ne\u0107ete vidjeti i morate se s tim nositi i pomiriti.’ Ja sam tada imala sina od godinu dana. Najvi\u0161e me to boljelo. Nekako mislim da bi mo\u017eda lak\u0161e prebrodila tu situaciju da sam bila sama, nego \u0161to sam imala obitelj. Retrogradno gledano bojim se da je svima njima te\u017ee pala moja sljepo\u0107a nego meni”, ka\u017ee. <\/p>\n\n\n\n

“U tom trenutku sam imala bra\u0107u koja su me podr\u017eavali zajedno s obiteljima i zaista mi pomogli kad god je trebalo i\u0107i na operacije i sve \u0161to je trebalo oko lije\u010denja i podr\u0161ke u samom prebro\u0111ivanju te moje krize i depresije. Jer to je bile depresija no iz nje se mo\u017ee iza\u0107i ako \u010dovjek u \u017eivotu ima neki cilj. A meni je tada cilj bilo moje dijete da njega postavim na noge i mene je sve vodilo prema tome da osposobim sebe da mogu pomagati drugima i dan danas je tako nakon 30 i ne\u0161to godina da je moja misija pomo\u0107i drugima.”<\/p>\n\n\n\n

\"\"
foto: Savez slijepih Zagreb<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

Na sre\u0107u, nakon \u0161to je zavr\u0161ila rehabilitaciju i profesionalnu orijentaciju, nai\u0161la je na veliko razumijevanje njene udruge u mjestu stanovanja gdje su je prihvatili kao \u010dlana svoje obitelji.<\/p>\n\n\n\n

“Njihova mi je podr\u0161ka bila jako va\u017ena. I isto tako ja radim prema novooslijepljenjim osobama da uvijek mogu potra\u017eiti pomo\u0107, bilo u podr\u0161ci ili nekim smjernicama ili upu\u0107ivanu na stru\u010dnjake jer jako je va\u017eno uklju\u010diti upravo njih uklju\u010diti kad je sljepo\u0107a u pitanju. Pri tome mislim na sociologe, socijalne radnike, psihologe i sli\u010dno. Oni su jako potrebni svakoj novoslijepoj osobi da budu podr\u0161ka u samom onom prijelazu od vide\u0107e do slijepe osobe. Jer to je nebo i zemlja. Ja sam prije bila brza, stalno u pokretu, i odjednom stane\u0161 i ne mo\u017ee\u0161 napraviti vi\u0161e niti jedan korak naprijed”, ka\u017ee. <\/p>\n\n\n\n

“Prvenstveno sama osoba mora dati sve od sebe i to je za svakoga \u0161ok i nevjerica, ali tako se ne mo\u017ee \u017eivjeti ito se mora prevladati. Kod mene je to trajalo \u0161est mjeseci jer nisam imala vi\u0161e vremena. Nije se imao tko brinuti o meni ve\u0107 sam se ja trebala brinuti o drugima.”<\/p>\n\n\n\n

Podr\u0161ka stru\u010dnjaka je jako va\u017ena<\/h3>\n\n\n\n

Iako bi dr\u017eava mogla napraviti puno toga, ono \u0161to gospo\u0111a Ciglar smatra prijeko potrebnim je da se napokon pokrene status zdravstvene rehabilitacije za slijepe osobe.<\/p>\n\n\n\n

“Iako se smatra da je sljepo\u0107a najte\u017ei oblik invaliditeta, nitko nas ba\u0161 ne do\u017eivljava. Jer slijepi i slabovidni su i obrazovani i dotjerani, iako im za sve treba ne\u0161to vi\u0161e vremena. Ja sam bila te sre\u0107e da sam zavr\u0161ila \u0161kolu kao vide\u0107a osoba, jedino sam se morala prekvalificirati. No zaista u dana\u0161nje vrijeme mlade osobe koje su mo\u017eda slijepe osobe i od ro\u0111enja, zavr\u0161avaju fakultete, jedino je posao malo te\u017ee dobiti. No uvijek \u0107u re\u0107i: svaka osoba koja \u017eeli raditi – radit \u0107e!” ka\u017ee gospo\u0111a Ciglar.<\/p>\n\n\n\n

“Dobro je da i u udrugama upu\u0107uju mlade ljude na stru\u010dnjake \u0161to je i meni bilo naro\u010dito va\u017eno jer sam morala ostavljati malo dijete u svom mjestu prebivali\u0161ta i oti\u0107i u Zagreb na prekvalifikaciju i rehabilitaciju i onda se vratila osposobljena u svoje mjesto prebivali\u0161ta. No danas je to puno bolje iz razloga \u0161to i dr\u017eava financira stru\u010dnjake bilo preko udruga, bilo preko Saveza slijepih osoba, \u010dija smo mi udruga utemeljiteljica. I ti stru\u010dnjaci sad mogu do\u0107i na teren, a mi smo uvijek za sve morali i\u0107i u Zagreb. Iako je to samo 100 kilometara, ali to je ipak neka udaljenost koju mora\u0161 prije\u0107i. Tako da stvari idu nabolje ali polako”, ka\u017ee Ciglar. <\/p>\n\n\n\n

“Iz vlastitog iskustva mogu re\u0107i svima koji ovo eventualno prolaze da poku\u0161aju \u010dim prije od\u017eivjeti taj \u0161ok i nevjericu i okrenuti se oko sebe i krenuti u novo sutra na na\u010din da se prvenstveno jave nekoj udruzi ako postoji u njihovom mjestu a oni \u0107e ih uputiti dalje.”<\/p>\n\n\n\n

Sam taj dolazak u udrugu ili seksciju ve\u0107 je velik korak, sla\u017ee se i gospo\u0111a Ljiljana Ti\u0107, no svatko se nekako ipak mora sam prilagoditi. “Uz psiholo\u0161ku pomo\u0107, ali ipak sam. Nas bude na sekciji \u017eena izme\u0111u 10 i 15 i me\u0111usobno se savjetujemo i razmjenjujemo iskustva kako se prilagoditi kad oslijepi\u0161 kasnije u \u017eivotu. To je razmjena ideja koja je podstrek da \u017eivot ide dalje. Prva pomo\u0107 sti\u017ee od udruge i od tuda po\u010dinje sve. Onda slijedi psiholo\u0161ka pomo\u0107 ba\u0161 za \u017eene koje su kasnije oslijepile. No neke ne prihva\u0107aju ali kasnije nam ipak budu zahvalne \u0161to smo ih potaknule da se prilagode.”<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Ljiljana Ti\u0107 (foto: Silvija Novak\/Zoom)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

U Premanturi gdje se nalazi Edukacijsko-rehabilitacijski kamp slijepih, odr\u017eavaju se sastanci mre\u017ee \u017eena slijepih hrvatske i brojne radionice. “\u010cujemo jako puno savjeta. Svaka \u017eena odavde ode s mnogo savjeta i konstatacijama koje je na sastancima \u010dula i koje mo\u017ee prenijeti daje. Na tim se radionicama predstavljaju \u017eene iz svake udruge i njihov rad, zatim govore \u010dime se u svojim udrugama bave, kako su kreativne. Jako je va\u017eno i to da je na programu bila debata o tome \u0161to \u017eenama nije po volji i \u0161to im smeta, a mo\u017ee se popraviti u njihov udrugama.”<\/p>\n\n\n\n

\u017divot ide dalje<\/h3>\n\n\n\n

Sama gospo\u0111a Ljiljana vrlo je aktivna i \u0161to se ti\u010de sekcije \u017eena, i kreativnog rada. “Radim na svili, crtam apstraktne stvari, radim u glini. Udana sam i imam sina i k\u0107er oko kojih su mi puno pomogli roditelji. Od 24. godine sam posve samostalna. Kao dijete sam imala kompleks manje vrijednosti, ali s godinama je to slo\u017eeno na svoje mjesto. Prilago\u0111avala sam se polako. Pomo\u0107 udruge i volontera je bila jako va\u017ena i evo od 13. godine uspjela sam se prilagoditi i upustiti u daljnji \u017eivot. Zadovoljna sam.”<\/p>\n\n\n\n

Zadovoljstvo je na\u0161la i gospo\u0111a Reza. “Svoje kreativne radova sam zamijenila nekim drugim radovima, a budu\u0107i da jako volim cvije\u0107e, imam i vi\u0161e od 200 posuda s raznim cvije\u0107em za koje se brinem. S obzirom da jo\u0161 malo vidim, prinesem to cvije\u0107e svojim o\u010dima i mogu ih vidjeti. Svako jutro ih obi\u0111em, zalijem, malo porazgovaram s nekim cvijetom, otkinem koji suhi listi\u0107\u2026”, ka\u017ee.<\/p>\n\n\n\n

Uklju\u010dila se i u Caritas u svojoj \u017eupi gdje se bavi humanitarnim radom. “Obilazimo na\u0161e stare usamljene i bolesne. Htjela sam pokazati da mi iako smo slabovidni i sami \u010desto trebamo pomo\u0107, jo\u0161 uvijek mo\u017eemo pomo\u0107i i drugima kojima je mo\u017eda jo\u0161 i te\u017ee nego nama. Radim razne radove na svili jer to jo\u0161 mogu, pa pletem stvari od papira koje izgledaju zaista lijepo. To se znalo prodavati pred crkvom, a za taj novac se obi\u0111e neka baka ili neki bolesnik. Kad im ti kao takav do\u0111e\u0161 i oni sami dobiju neku snagu i ka\u017eu: ‘Gle, pa ona skoro ni\u0161ta ne vidi a nama poma\u017ee!’ Bude ti nakon toga puno srce. Nema tih novaca koji bi mogli to nadomjestiti.”<\/p>\n\n\n\n

\nOvaj prilog objavljen je u sklopu projekta \u201cNovo vrijeme\u201d. Projekt je sufinancirala\nEuropska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadr\u017eaj priloga isklju\u010diva\nje odgovornost Udruge Ho\u0107u stranicu.<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Suo\u010davanje s gubitkom vida te\u0161ko se mo\u017ee opisati rije\u010dima. Sve one svakodnevne stvari i radnje iznenada postanu ogroman izazov, a tu je i psiholo\u0161ki aspekt prihva\u0107anja novog stanja. <\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":49084,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[2],"tags":[2339,251,913],"class_list":["post-49038","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-mozaik","tag-novo-vrijeme","tag-sljepoca","tag-vid"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/49038","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=49038"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/49038\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/49084"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=49038"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=49038"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=49038"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}