{"id":51382,"date":"2021-09-21T12:56:15","date_gmt":"2021-09-21T10:56:15","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=51382"},"modified":"2021-09-29T21:20:14","modified_gmt":"2021-09-29T19:20:14","slug":"sve-smo-u-velikoj-britaniji-ostavili-i-rasprodali-u-mirovini-ce-nam-zivot-biti-bolji-na-visu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2021\/09\/sve-smo-u-velikoj-britaniji-ostavili-i-rasprodali-u-mirovini-ce-nam-zivot-biti-bolji-na-visu\/","title":{"rendered":"‘U Velikoj Britaniji sve smo ostavili i rasprodali, u mirovini \u0107e nam \u017eivot biti bolji na Visu\u2019"},"content":{"rendered":"\n

Nakon nepune tri godine \u017eivota na Visu, Liz i Steven Haslemere<\/strong> osje\u0107aju se vitalno, zdravo, ispunjeno, posti\u017eu\u0107i lak\u0161e sklad duha i tijela u malome mjestu. Sve je jednostavnije i bolje, re\u0107i \u0107e, u ovako mirnom, pitoresknom gradi\u0107u s niti dvije tisu\u0107e stanovnika, okru\u017eenim prirodom, nego \u0161to je to bilo u velikom Cambridgeu u kojem su \u017eivjeli do preseljenja u Hrvatsku. <\/p>\n\n\n\n

Ispri\u010dali su nam kako su se sna\u0161li, \u010dime se bave, \u0161to im smeta, a \u0161to ih odu\u0161evljava, ali i kako zami\u0161ljaju svoje umirovljeni\u010dke dane. Svjedoci su koliko zadovoljstvo pri\u010dinja aktivno uklju\u010divanje u sve aspekte nove zajednice kao i da aktivan \u017eivotni stil \u010dak i uz varijabilna primanja jam\u010de zdravlje i vitalnost u laganom, ali sigurnom hodu prema mirovini i starim danima.<\/p>\n\n\n\n

Liz Haslemere<\/strong> odrasla je u malome mjestu nedaleko Birminghama, u obitelji iz srednje klase u kojoj je radio samo otac, dok je majka bila doma\u0107ica. Poha\u0111ala je \u017eensku gimnaziju, a ve\u0107 je tu pokazivala zanimanje za likovnu umjetnost. “Bila sam dobra u\u010denica, ali vrlo srame\u017eljiva. Najbolje sam se osje\u0107ala u u\u010dionici za likovnu umjetnost pa sam upisala Studij likovne umjetnosti. No, ve\u0107 u prvom semestru te\u0161ko sam oboljela od bulimije i punih se \u0161est godina oporavljala od te bolesti”, rekla je prisje\u0107aju\u0107i se tog razdoblja. Te\u0161ko zdravstveno stanje u mladosti utjecalo je, smatra, na njezine kasnije odluke da uvijek donosi bira ono \u0161to dobro za njezino i suprugovo psihi\u010dko i fizi\u010dko zdravlje. Odvest \u0107e je to, makar i podsvjesno, u kasnijim godinama i na Vis.<\/p>\n\n\n\n

Nakon ozdravljenja odlu\u010dila je upisati povijest umjetnosti na Sveu\u010dili\u0161tu Manchester. “Procvala sam kao starija studentica! Magistrirala sam i specijalizirala se za srednjovjekovnu umjetnost. Potom sam oti\u0161la u Cambridge i ondje jo\u0161 i doktorirala. No, moram re\u0107i da mi je istra\u017eivanje i pisanje za doktorat bilo jedno od najte\u017eih stvari u koje sam se gurnula, ali sam tu za cijeli \u017eivot nau\u010dila o svojim snagama i slabostima i to mi je podiglo samopouzdanje”, ispri\u010dala nam je.<\/p>\n\n\n\n

Uslijedio je fatalan susret u pubu<\/h3>\n\n\n\n

Steven je pak djetinjstvo proveo na obali mora, u mjestu Blackpool, jednom od prvih ljetovali\u0161ta radni\u010dke klase iz industrijskih gradova poput Manchestera i Liverpoola. “Ondje ljudi slove za tvrdoglave, ali i sklone nesta\u0161lucima, \u0161to je i mene zacijelo donekle odredilo\u2019, rekao nam je. No, zanimali su ga i glazba i literature pa je sredinom osamdesetih studirao Engleski jezik i literaturu na Oxfordu te igrao kriket za fakultetski tim.<\/p>\n\n\n\n

A onda je, u zadnjoj godini pro\u0161log stolje\u0107a, u pubu St. Radegund u Cambridgeu, za koji je tako\u0111er igrao i kriket, upoznao Liz. U to je vrijeme taj pub bio urnebesno popularan, najvi\u0161e zaslugom osebujnog gazde po imenu Terry Kavanagh. Liz je o tome ispri\u010dala: “Ja sam zavr\u0161avala svoj doktorat, a Steven je radio na akademskom izdava\u0161tvu. Nakon dva tjedna veze, zaklju\u010dili smo da zajedno \u017eelimo provesti cijeli \u017eivot. Tajno smo se, sa samo \u010detiri osobe uz nas, vjen\u010dali dvije godine kasnije. Ja sam prona\u0161la posao u administraciji jednog od muzeja u sklopu Sveu\u010dili\u0161ta Cambridge. Kasnije sam selila u druge muzeje i odjele, a posljednji posao prije preseljenja u Hrvatsku bio je na mjestu \u0161efice ra\u010dunovodstva na Odsjeku za psihologiju. Tu sam nau\u010dila klju\u010dne stvari o vo\u0111enju financija \u0161to mi i na Visu poma\u017ee”, rekla je na\u0161a sugovornica. Spomenula je i \u010dinjenicu da nikada nije imala velike karijerne ambicije ve\u0107 je te\u017eila zadovoljstvu i \u017eivotu u trenutku. To je i ono \u0161to ju je odvelo do kona\u010dne odluke o preseljenju.<\/p>\n\n\n\n

Kriket ih je odveo na Vis<\/h3>\n\n\n\n

Steven se uz rad u izdava\u010dkoj industriji nastavio baviti i kriketom te je pomogao u radu na izdavanju godi\u0161njeg timskog magazina. Te 2003. upravo je sa svojom pubskom kriket mom\u010dadi prvi put do\u0161ao igrati na Vis jer je gazda puba ve\u0107 ranije ondje sreo mje\u0161tana Nika Rokija i s njim dogovorio kako \u0107e na Visu zajedno o\u017eivjeti kriket. Naime, tu se kriket igrao jo\u0161 davne 1811. godine, \u0161to je poznato iz zapisa kapetana Williama Hostea, zapovjednika eskadrile Kraljevske mornarice koja se ovdje nalazila uo\u010di bitke kod Issa. On je tada u dnevnik zapisao “Mu\u0161karci su oti\u0161li na obalu igrati kriket jer ovdje nemaju \u0161to drugo raditi”.<\/p>\n\n\n\n

Tako su dvoje poduzetnih prijatelja dogovorili da \u0107e Nik okupiti vi\u0161ku mom\u010dad, a gazda Terry dovesti pubsku mom\u010dad iz Engleske. “Ostalo je povijest”, smije se Steven koji je potom napisao i knjigu “Uspon na planinu Hum<\/em>“, o povijesti Britanaca na Visu u doba Napoleonskih ratova, o pubu u Cambridgeu te ponovnom o\u017eivljavanju kriketa na Visu.<\/p>\n\n\n\n

\u017dudnja za \u017eivotom na otoku<\/h3>\n\n\n\n

Liz i Steven su od tog prvog posjeta neprekidno vra\u0107ali na ovaj na\u0161 dalmatinski otok. “\u010cak i kad bi poku\u0161ali ljetovati negdje drugdje, uvijek bismo ostali razo\u010darani u usporedbi s ljetovanjima ovdje”, ka\u017eu. A onda je jo\u0161 2014. pala odluka da \u0107e po\u010deti pripremati preseljenje te su po\u010deli pomno planirati sve detalje oko toga. Prodali su ku\u0107u koju su posjedovali, i na Visu kupili starinu koju su poslije obnavljali. Steven je jo\u0161 u Britaniji preuzeo tvrtku “Frozen Tomato Events Ltd”<\/em> koja je ondje imala sjedi\u0161te i koja je na Vis dovodila timove igra\u010da kriketa, unutar koje i danas organizira turnire. Povezali su se s lokalnim entuzijastima te sklopili pravi mali savez. “Kriket igrali\u0161te nalazi u sredini otoka, u Pliskom polju blizu konobe i vinoteke Roki koju vodi Nikov sin Oliver. Gostuju\u0107i timovi koje dovodim iz Britanije vole igrati protiv lokalaca, a Oliver te igre \u010dini posebnima i zbog njegovih ru\u010dkova, vina i piva koje ondje poslu\u017euje”, govori Steven.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Otok Vis (foto: Filip Filipovi\u0107\/Pixabay)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

Liz je na to dodala \u201cLijepo smo se uhodali na Visu. No, ubrzo smo shvatili da ne\u0107emo mo\u0107i \u017eivjeti samo od kriketa, pa sam i ja po\u010dela razmi\u0161ljati \u0161to i sama mogu ponuditi mjestu. Odlu\u010dila sam se za turizam temeljen na umjetnosti, kulturi, povijesti umjetnosti. Imala sam dovoljno znanja i iskustva da zapo\u010dnem takav biznis. Prije nepune tri godine osnovali smo “VISual Arts d.o.o.” Po\u010detak je bio spor, bolest COVID-19 nije pomogla, no ve\u0107 ove godine vodila sam 13 razli\u010ditih tematskih radionica. Osim turista, tu su i stalni posjetitelji me\u0111u Vi\u0161anima, i stari i mladi. Zimi, kad mjesta opuste, to je ne\u0161to \u0161to \u0107e im pomo\u0107i da ostaju aktivni, uklju\u010deni u zajednicu, da s dru\u017eimo. Od idu\u0107e godine imamo u planu ponuditi i poha\u0111anje radionica sa smje\u0161tajem, gdje \u0107e male grupe ljudi, njih do \u0161est, mo\u0107i \u017eivjeti s nama i baviti se kreativnim radom u na\u0161em studiju, ali i na otvorenom. Ja tako\u0111er podu\u010davam umjetnost jedan na jedan, a uz to po\u010dela sam prodavati i svoje slike. \u017divot je dobar!”<\/p>\n\n\n\n

Par se nikada nije odlu\u010dio imati djecu. No, ne boje se usamljenosti pod stare dane, sretni su i ispunjeni ovdje i stvaraju nove prijatelje. Bilo je lak\u0161e donijeti odluku jer nisu imali djece i nisu morali brinuti o njihovom obrazovanju, sklapanju novih prijateljstava i sli\u010dno. Najvi\u0161e su ih, ka\u017eu, ko\u010dili papiri potrebni za preseljenje, u obje dr\u017eave, a ba\u0161 se odvijao i izlazak Velike Britanije iz Europske unije (Brexit). No, i to se rije\u0161ilo.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Liz i Steven Haslemere na Visu (foto: privatan album)<\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

Unato\u010d dva biznisa koja danas ondje vode, priznaju da jo\u0161 uvijek ne zara\u0111uju dovoljno za pristojan \u017eivot i mirovinu jednog dana. No, rade na tome da oba posla podignu na vi\u0161u razinu i nadaju se uspjehu u nadolaze\u0107im godinama. “Jedna od va\u017enijih stvari kad smo do\u0161li na Vis bila je utemeljiti ovdje na\u0161e biznise kako bismo ovdje upla\u0107ivali poreze i doprinose, ne bi li time doprinijeli hrvatskoj ekonomiji. Za nas oboje va\u017eno je dati ne\u0161to zauzvrat zemlji koja nam je omogu\u0107ila tako kvalitetan \u017eivot”, napominje Liz.<\/p>\n\n\n\n

Vis se promijenio u 18 godina<\/strong><\/h3>\n\n\n\n

“Od prije 18 godina kad smo do\u0161li prvi put, stvari su se ovdje jako promijenile. Prvi put nam je trebalo vi\u0161e od 24 sata da doputujemo iz Britanije \u2013 avionom do Italije, pa iz Pescare do Ancone vlakom, potom trajektom do Splita i tek onda drugim trajektom do Visa! To je sad bitno br\u017ee!”, ispri\u010dala je Liz.<\/p>\n\n\n\n

Britanska percepcija Hrvatske<\/strong><\/h3>\n\n\n\n

Na pitanje kako nas do\u017eivljavaju Britanci, Liz odgovara: “Ve\u0107ina Britanaca zna samo za Dalmaciju i Dubrovnik, kao i mi prije dolaska ovdje, kao da postoji samo priobalje. Iako nismo mnogo istra\u017eili Hrvatsku, za\u010dudilo me koliko je tu razli\u010ditih regija, prirode, klima, arhitekture, dijalekata, kuhinja\u2026 fascinantno! Znamo da postoji korupcija, kriminal, emigracija stanovni\u0161tva, no opet kao stranci vidimo da ste jaki u pogledu odnosa prema svojim obiteljima i jo\u0161 ste uvijek na neki na\u010din socijalno osjetljivi. Vjerujte, ljudi su ovdje generalno puno sretniji nego Britanci. I da, znam da je to ve\u0107 kli\u0161e, ali birokracija vam je doista iscrpljuju\u0107a \u010dak i za najbanalnije procedure. A to zapravo mo\u017eete relativno lako promijeniti.”<\/p>\n\n\n\n

Ne boje se starosti na otoku<\/h3>\n\n\n\n

Za sada su oboje dobrog zdravlja, a to je, ka\u017eu, rezultat zdrave prehrane bazirane na lokalnom povr\u0107u, nepu\u0161enja, puno kretanja odnosno \u0161etnji i vje\u017ebanja. Ne boje se starosti ni bolesti na izoliranom otoku, jer su pozitivno iznena\u0111eni kako smo se kao dr\u017eava organizirali u pandemiji, i oko cijepljenja koje su objeru\u010dke prihvatili. Iako su zbog jedne Stevenove ozljede na kriketu nedavno morali na hitni prijem u splitsku bolnicu, imali su pozitivna iskustva s lije\u010dnicima i ne strepe pred hrvatskim javnim zdravstvom.<\/p>\n\n\n\n

Na Visu imaju i prave prijatelje \u2013 kako me\u0111u lokalnim stanovnicima, tako i me\u0111u strancima poput njih. Za susjede imaju samo rije\u010di hvale. “Vis je malo mjesto i nemogu\u0107e je ovdje ne imati prijatelje!”, vedro ka\u017ee Liz. Ljeti, govori dalje, imaju puno posla i malo slobodnog vremena. Najljep\u0161e od Visa je tada to \u0161to se u pauzama od posla otr\u010de okupati, ta ku\u0107a im je samo pet minuta udaljena od pla\u017ee. “I 30 minuta odmora u ovako predivnoj okolini dovoljno je za potpun odmor!”, uskliknula je na\u0161a sugovornica.<\/p>\n\n\n\n

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroni\u010dkih medija
u okviru projekta “\u017divim, u\u010dim, rastem \u2013 Aktivno starenje, zdravo starenje”<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Liz i Steven su u srednjim pedesetima 2019. godine u potpunosti napustili \u017eivot u Velikoj Britaniji i preselili se na Vis, otok na kojem \u017eele raditi do mirovine i ostati do posljednjeg daha. Napravili su i konkretan plan od \u010dega \u0107e ondje \u017eivjeti, a s vremenom su se uspje\u0161no uklju\u010dili u lokalnu zajednicu. Iako svi znamo da \u017eivot na na\u0161im otocima ne ide uvijek kao po loju, ovaj par svjedo\u010di da pozitivni aspekti oto\u010dkog \u017eivota nadma\u0161uju nedostatke.<\/p>\n","protected":false},"author":15,"featured_media":51421,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[85,2853],"tags":[957,961],"class_list":["post-51382","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-aktivno-starenje","category-zivim-ucim-rastem","tag-mirovina","tag-otoci"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/51382","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/15"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=51382"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/51382\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/51421"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=51382"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=51382"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=51382"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}