Tko nije do\u017eivio, ne mo\u017ee zamisliti kako izgleda svakodnevica oboljelih od Alzheimera i \u010dlanova njihovih obitelji. Njihova svjedo\u010danstva uglavnom zvu\u010de sli\u010dno ili isto. Starija osoba u jednom se periodu \u017eivota “jednostavno po\u010dela polako gubiti”.<\/p>\n\n\n\n
Nakon postavljene dijagnoze, velik dio skrbi – od brige o uzimanju lijekova, do higijene i prehrane, i dalje ostaje na obitelji pacijenta. \u0160to je obitelj brojnija, po mogu\u0107nosti i u zajedni\u010dkom ku\u0107anstvu, to se i one druge, redovne \u017eivotne obaveze poput odlaska na posao ili u \u0161kolu, ne\u0161to lak\u0161e uspijevaju uskladiti i obaviti. <\/p>\n\n\n\n
S naglaskom na “ne\u0161to lak\u0161e”, govori nam jedna \u010ditateljica iz Zagreba (podaci poznati redakciji). Za 80-ogodi\u0161njeg oca, koji je prije godinu i pol obolio od Alzheimera, naizmjence brinu ona i sestra. Obje rade, imaju svoje obitelji. Za pomo\u0107 njegovateljice trenutno nemaju financijskih mogu\u0107nosti. Stoga im ostaje da se snalaze kako najbolje umiju u koordiniranju vremena kada otac nije u programu jednog od dnevnih boravaka pod stru\u010dnim nadzorom koji djeluju u sklopu gradskih domova umirovljenika. <\/p>