{"id":6122,"date":"2016-01-13T15:56:04","date_gmt":"2016-01-13T14:56:04","guid":{"rendered":"http:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/?p=6122"},"modified":"2016-01-13T16:22:23","modified_gmt":"2016-01-13T15:22:23","slug":"ivica-serfezi-pjevam-za-mesare-i-radnike-iz-trece-smjene","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/2016\/01\/ivica-serfezi-pjevam-za-mesare-i-radnike-iz-trece-smjene\/","title":{"rendered":"Ivica \u0160erfezi: Pjevam za mesare i radnike iz tre\u0107e smjene"},"content":{"rendered":"

Da je Vjekoslavi \u0160erfezi, tamo negdje prije petnaestak godina, kad je u sumrak umorna poslovima dozivala sina: “Ivo, do\u0111i ku\u0107i, kasno je, ve\u010dera te \u010deka!” netko rekao:\u00a0“Pustite dje\u010daka neka se igra! Bit \u0107e od njega dobar sin. On \u0107e proslaviti va\u0161e ime”, ona bi vjerojatno umorna okrenula glavu, pogledala i odmahnula rukom.\u00a0Ne bi na\u0161la za shodno ni da se za\u010dudi tom proro\u010danstvu, jer u ku\u0107i okrnjene porodice \u0160erfezi (otac je oti\u0161ao drugim putom), nije bilo mjesta za “\u017eivot u oblacima”. Manje ma\u0161te, a vi\u0161e kruha, bila je nikad neizre\u010dena deviza Vjekoslave \u0160erfezi, koja je imala na brizi dvije k\u0107erke blizanke, Anicu i Vjekoslavu i mla\u0111eg sina Ivu.\u00a0Iako svakida\u0161njica nije bila ru\u017ei\u010dasta, Ivica \u0160erfezi se sa \u010de\u017enjom sje\u0107a najranijih dana svog moma\u0161tva, pisao je zagreba\u010dki Plavi vjesnik daleke 1968. godine<\/strong>.<\/p>\n

Bez i\u010dije pomo\u0107i<\/h3>\n

“Imao sam najljep\u0161e djetinjstvo”, pri\u010da danas Ivica. “Stanovao sam u Filipovi\u0107evoj ulici, a nju okru\u017euju bre\u017euljci Zaj\u010deve i La\u0161\u0107ine. Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljep\u0161i dio Zagreba. Ljeti ribolov u Maksimirskom jezeru, kupanje, veslanje i sve igre vezane za \u0161umu. Zimi klizanje po jezeru, sanjkanje po okolnim bre\u017euljcima. Tu se u meni rodila ljubav prema sportu.\u00a0Vrijeme kad nismo bili u \u0161koli, moji vr\u0161njaci iz susjedstva i ja provodili smo na ulici.<\/p>\n

A i \u0161to bih drugo? Televizije tada jo\u0161 nije bilo, novaca za kino nismo imali, a klubove su nam zamjenjivale klupe u parku. Svaku razonodu morali smo izmisliti sami.\u00a0Nisu postojale \u010ditave grupe stru\u010dnjaka \u0161to bi se bavile na\u0161om psihologijom i potrebama. U takvim se uvjetima nije moglo biti nedru\u0161tven.\u00a0Sve se dijelilo: od kruha i masti pa dalje. “Daj jedan griz!” Koliko sam puta to izgovorio ili \u010duo? To su bili divni dani!<\/p>\n

Kad me je majka zvala ku\u0107i, uvijek je slijedilo ono: “Mama, jo\u0161 samo malo…”\u00a0Onoga tko nije bio za ve\u0107inu, na\u0161e je dru\u0161tvo nerado prihva\u0107alo i klonilo ga se. Uvijek smo se takmi\u010dili u igrama i tako usputno razvijali takmi\u010darski duh.\u00a0Tu nisu pomagali ni mama ni tata. Svatko je bio prepu\u0161ten sam sebi, svojoj snala\u017eljivosti i vje\u0161tini.\u00a0Tada mi je, ili mo\u017eda tek poslije, kad sam razmi\u0161ljao o tim danima, postalo jasno da se bez borbe ni\u0161ta ne posti\u017ee u \u017eivotu. \u010cini mi se da mladima, iako oni danas imaju vi\u0161e nego poratna generacija kojoj pripadam, nedostaje mogu\u0107nost da provjere sebe i svoje vitalne sposobnosti.<\/p>\n

Uspomene iz dje\u010da\u010dkih dana vrlo su mi drage, pa se stoga silno razveselim kad sretnem nekoga iz svoje ulice i kad mi ka\u017ee da prati sve \u0161to radim, da slu\u0161aju moje plo\u010de…<\/p>\n

Sa \u0161esnaest godina vidio sam svoju budu\u0107nost u kopa\u010dkama i dresu nogometa\u0161a. Volio sam nogomet i bio klasa na \u0161koli. U mojoj ekipi bili su Lipo\u0161inovi\u0107, Jerkovi\u0107, Petri\u0107, momci koji su imali iste snove kao i ja, a kojima su se oni poslije ostvarili.\u00a0Iako su mi proricali sigurnu karijeru navalnog igra\u010da, prestao sam se baviti nogometom najvi\u0161e zbog toga \u0161to je moja visina bila magnet za protivnika i tako sam naj\u010de\u0161\u0107e ja bio fauliran.”<\/p>\n

\"foto:

foto: Plavi vjesnik<\/p><\/div>\n

Zavolio je tenis<\/h3>\n

“I tada je, kako to \u010desto biva, slu\u010daj odigrao zna\u010dajnu ulogu. Ve\u0107 sam spomenuo da nismo \u017eivjeli u obilju. Nas troje smo imali izvrstan tek, a o poderanim cipelama, hla\u010dama da i ne govorim. Trebalo je pomo\u0107i majci i kako sam ve\u0107 imao sedamnaest godina, po\u010deo sam zara\u0111ivati. Za vrijeme \u0161kolskih praznika radio sam kao soboslikar.\u00a0Jednog dana sam bojadisao ogradu teniskog igrali\u0161ta na \u0160alati. Bio sam sav uprljan zelenom bojom, kad mi je pristupio prof. Karlo Fridrich<\/strong> i rekao da \u0107e zbog mog dobro obavljenog posla sa mnom igrati tenis. Sav sretan po\u0161ao sam za njim.<\/p>\n

Kad smo zavr\u0161ili, Karlek (poslije smo ga svi tako zvali) je rekao \u0161est rije\u010di \u0161to su za me bile presudne: “Mali, ti bi mogao dobro igrati!”\u00a0Otada sam redovito dolazio na \u0160alatu. Ve\u0107 nakon dvije godine dobio sam od svoga kluba “Tre\u0161njevke” stipendiju i time se donekle materijalno sredio. Nije vi\u0161e trebalo da i\u0161ta radim, osim da u\u010dim i treniram.\u00a0Na igrali\u0161tu su me svi znali, jer sam na trening dolazio u \u0161est sati ujutro, a ve\u0107 sam u osam odlazio u \u0161kolu. Poslije nastave – opet prvo na igrali\u0161te …<\/p>\n

Kao \u0161to vjerojatno znate, za dobro igranje tenisa mora se marljivo trenirati desetak godina. Koliko sam radio i vje\u017ebao s reketom u ruci, shvatit \u0107ete kad vam ka\u017eem da sam ve\u0107 nakon dvije godine bio tre\u0107i u Hrvatskoj. Moj klub je godinu dana nakon toga bio prvi u zemlji.<\/p>\n

Bio sam zaljubljen u tenis i u prvakinju Bo\u017eicu Martinec. Ona se sada zove Bo\u017eica \u0160erfezi. Na\u0161a ku\u0107a je puna teniskih trofeja, pehara, plaketa… Bo\u017eica je dva puta osvojila naslov prvakinje Jugoslavije i sedam puta Hrvatske.\u00a0To je bio moj najve\u0107i sportski uspjeh. Kad god bi poslije nastupile komplikacije u mom poslu pjeva\u010da – zabavlja\u010da, vra\u0107ao bih se tenisu. Jednom sam \u010dak bio odlu\u010dio da potpuno prekinem s pjevanjem i da postanem teniski trener. Prihvatio sam ponudu da treniram grupu mladi\u0107a u Njema\u010dkoj.<\/p>\n

No, o tome \u0107e jo\u0161 biti govora. Imao sam ozbiljnih razloga za takav postupak, a vjerujem da bi u mom polo\u017eaju malo njih na\u0161lo snage da se ponovo vrati pjevanju. Kompozicija “Kad ti svi okrenu le\u0111a…” koju sam pripremio za turneju “Pjesma ljeta”, rezultat je svega \u0161to se nakupilo proteklih godina.”<\/p>\n

Nitko nije prorok…<\/h3>\n

“Ima jo\u0161 ne\u0161to \u0161to sebi nikako nisam mogao, a to ne mogu ni danas, objasniti: iako sam ro\u0111en u Zagrebu i iako je sve \u0161to sam postigao bilo vezano za moj grad, ipak sam priznanja i uspjehe lak\u0161e ostvarivao u drugim, pa i mnogo ve\u0107im centrima s mnogo o\u0161trijim kriterijima prema zabavlja\u010dima.\u00a0Najte\u017ee trenutke do\u017eivio sam ba\u0161 u svom gradu. Odgovorni u zabavnoj muzici otvorili su mi vrata tek kad su vidjeli da sam postao “zlatan dje\u010dak”, tek kad su se po\u010dele redati moje zlatne plo\u010de. Bio sam komercijalan.<\/p>\n

Kad ve\u0107 govorim o tim godinama moje mladosti, htio bih spomenuti da ima samo jedna stvar za kojom vje\u010dno \u017ealim: da tada nitko nije uvidio moj dar za pjevanje i da u najranijoj mladosti nisam dobio bar osnovno muzi\u010dko obrazovanje.\u00a0Kao dvadesetgodi\u0161njak to sam te\u017ee svladavao, oduzimalo mi je mnogo vremena. Umjesto da izgra\u0111ujem glas, morao sam u\u010diti muzi\u010dku abecedu. Me\u0111utim, za to nikoga ne krivim.\u00a0Kako sad najednom pjevanje, re\u0107i \u0107ete. Niste ga dosad uop\u0107e spominjali. Dakle, krenimo od po\u010detka…”<\/p>\n

\"foto:

foto: Plavi vjesnik<\/p><\/div>\n

Zvijezda je ro\u0111ena u tenisu!<\/h3>\n

“Za Ivicu \u0160erfezija su govorili: “To je onaj tenisa\u010d koji usput i pjeva.” Zaredala su putovanja. Ime Ivice \u0160erfezija bilo je upisano u mnogim kolektivnim paso\u0161ima.\u00a0Prvi put sam pre\u0161ao granicu kad sam kao tenisa\u010d sa zagreba\u010dkom ekipom 1957. putovao na turnir u Bad Schwartau na Balti\u010dkom jezeru. To je bio velik do\u017eivljaj. Sje\u0107am se dobro da mi je garderoba bila problem, pa sam na put po\u0161ao u zimskom, i to posu\u0111enom kaputu, iako je bilo ljeto.”<\/p>\n

Na teniskom turniru u Njema\u010dkoj \u0160erfezi je do\u017eivio velik uspjeh, ali kao pjeva\u010d. Naime, organizator je uz sve\u010danu ve\u010deru priredio iznena\u0111enje: svaka ekipa morala je odabrati predstavnika koji \u0107e iza\u0107i na pozornicu i otpjevati nekoliko pjesama.<\/p>\n

Devet tenisa\u010da iz raznih evropskih zemalja nadalo se prvoj nagradi – boci pravog francuskog \u0161ampanjca! Pokazalo se da je na\u0161 \u0160erfezi bio najbolji pjeva\u010d me\u0111u tenisa\u010dima, a jo\u0161 kod ku\u0107e su mu priznali da je i najbolji tenisa\u010d me\u0111u pjeva\u010dima!\u00a0Tako je Jons (to je sportski nadimak Ivice \u0160erfezija) te no\u0107i u Bad Schwartau po\u0161teno zaradio bocu skupog pi\u0107a, pjevaju\u0107i pun sat. Tako je, uostalom, bilo i kasnije. Njegova je lozinka: muzika je roba, publika je kupuje pla\u0107aju\u0107i skupe ulaznice i nabavljaju\u0107i skupe plo\u010de, pa se publika ne smije razo\u010darati. Treba joj pru\u017eiti ono \u0161to od izvo\u0111a\u010da o\u010dekuje.<\/p>\n

O pjevanju od po\u010detka<\/h3>\n

“Ne mogu re\u0107i da sam jo\u0161 kao mala beba pu\u0161tao tako milozvu\u010dne glasove da bi se ve\u0107 tada svi divili mom o\u010ditom talentu. Nisam jedan od onih koji su pjevali jo\u0161 od malih nogu. Prvi aplauzi koje sam ubrao potresli su samo \u0161kolsku zgradu.\u00a0Sa mnom u razredu sjedili su Stjepan Mihaljinec, danas poznati kompozitor, Stanko Ku\u010dan, \u010dlan nekada\u0161njeg kvarteta “Melos” s kojim je u to vrijeme pjevao Arsen Dedi\u0107, zatim Gero Gvozdanovi\u0107, bubnjar, te Ivica \u0160pan, pijanist (posljednja dvojica sada nastupaju po raznim evropskim klubovima).”<\/p>\n

Dakle, ni u muzi\u010dkoj \u0161koli Jons ne bi mogao na\u0107i sredinu koja bi bolje djelovala i vi\u0161e razvijala ljubav prema muzici. \u0160erfezi je iskren pa danas priznaje da se za njega kao sporta\u0161a “nitko \u017eiv” me\u0111u kolegicama nije interesirao, a \u0161kolski muzi\u010dari u\u017eivali su sve povlastice obo\u017eavanih.\u00a0To ga je nagnalo da se prikloni muzi\u010darima, ne bi li se i prema njemu okrenuo ljep\u0161i spol! Pjevalo se u razredu, u \u0161kolskom dvori\u0161tu, na \u0161kolskim plesovima i tada se pokazalo da je Ivica “zlatni dje\u010dak”. Da je zaista bilo tako, govorile su \u010dinjenice o naglom porastu simpatija \u017eenskog dijela \u0161kole prema dugonogom mr\u0161avku. Pisma tajanstvenog sadr\u017eaja sve \u010de\u0161\u0107e su stizala i pod njegovu klupu.<\/p>\n

“Pjevao sam na putovanjima i svojim kolegama iz kluba, da bi se \u0161to bolje zabavili i raspolo\u017eili. Pjesma nas je spajala, ali se tada dogodilo da me je ba\u0161 to bezazleno pjevanje odvuklo iz sredine u kojoj jo\u0161 i danas imam jedine intimne prijatelje.\u00a0U tom dru\u0161tvu izreka koju sam mnogo kasnije \u010duo “sa svakim lijepo, a ni s kim iskreno” nije imala smisla.”<\/p>\n

Prvi put je pjevao za novac u plesnjaku koji su zagreba\u010dki mladi\u0107i i djevojke nazivali Bre\u0161\u010d (po Ulici Bre\u0161\u010denskog, gdje se nalazila plesna dvorana). Za \u010ditav mjesec pjevanja primio bi na kraju pet do \u0161est tisu\u0107a dinara, \u0161to se njemu \u010dinilo pravim bogatstvom.\u00a0Ipak, najva\u017eniji doga\u0111aj iz toga vremena bila je iznenadna audicija koju su 1954. raspisali u dvorani “Istra”. Na toj audiciji trebalo je da nastupe mladi talenti pjeva\u010di.<\/p>\n

Odaziv je bio neo\u010dekivan. Prijavilo se \u010dak 300 mladi\u0107a i djevojaka.\u00a0Ivica \u0160erfezi i njegov imenjak Kraja\u010d (koji je godinu dana kasnije osnovao kvartet “4M”) trljali su ruke. Obojica su pjevali u istom plesnjaku i smatrali da njihovo iskustvo osigurava favoritsko mjesto. Me\u0111utim, obojica su na audiciji propali!<\/p>\n

Za utjehu, do danas nije ostalo nijedno ime ro\u0111eno 1954. u dvorani “Istra”. Tek su priredbe u “Varieteu” izbacile na povr\u0161inu imena koja jo\u0161 i danas “vedre i obla\u010de” u zabavnoj muzici. Ivica \u0160erfezi pobijedio je u polufinalnom takmi\u010denju (za koje su ga protiv njegove volje, jer je bio razo\u010daran porazom u “Istri”, prijavili prijatelji) melodijom Frankyja Lainea “Slomljeno srce”.<\/p>\n

U finalu je bio slabije sre\u0107e, zauzeo je \u010detvrto mjesto. U stvari, bio je sretan \u0161to je uop\u0107e stigao do “Varietea” u kojem se te nedjelje odr\u017eavala priredba “Prvi pljesak”. Naime, toga dana vratio se s puta s punim danom zaka\u0161njenja (sprije\u010dio ga je \u0161trajk \u017eeljezni\u010dara u Italiji), pa je ve\u0107 i sam dolazak do Zagreba smatrao uspjehom.\u00a0O svom nastupu po\u010deo je razmi\u0161ljati tek kad je stigao u garderobu i kad je ve\u0107 Viki Glovacki htio prekri\u017eiti njegovo ime na popisu onih koji \u0107e nastupiti.<\/p>\n

\"foto:

foto: Plavi vjesnik<\/p><\/div>\n

\u010cetvorka je stupila na pozornicu<\/h3>\n

Ta nedjelja u\u0107i \u0107e svakako u neku historiju zabavne muzike. Toga popodneva zasjale su zvijezde Jasne Benedek (sada nastupa u Zap. Njema\u010dkoj), Zdenke Vu\u010dkovi\u0107, Tonija Kljakovi\u0107a, Ivice \u0160erfezija.\u00a0Ovo “zvijezde” treba shvatiti bukvalno, a to se o\u010ditovalo jo\u0161 istog podneva, kad je \u010detvoro prvoplasiranih iza\u0161lo na zagreba\u010dku “\u0161picu” (Trg Republike). Svi oni koji su se tamo nalazili pona\u0161ali su se prema njima druga\u010dije nego prethodnog dana. Kao da su znali da \u0107e se o njima jo\u0161 mnogo \u010duti.<\/p>\n

Iako horoskopa jo\u0161 nije bilo na na\u0161em tr\u017ei\u0161tu, osje\u0107alo se u zraku da su zvijezde naklonjene ovoj \u010detvorki. Mo\u017eda je taj osje\u0107aj nastao zbog toga \u0161to je potra\u017enja na tr\u017ei\u0161tu zabavne muzike bila ve\u0107a od ponude.\u00a0To je bilo vrijeme kad Ivo Robi\u0107, Marko Novosel, An\u0111elina Groh i Dragan Tokovi\u0107 nisu mogli odr\u017eavati toliko koncerata koliko je bilo dvorana \u0161to su ih o\u010dekivale.<\/p>\n

\u010cetvorka je stupila na pozornicu.\u00a0Prvi poziv na festival Ivici \u0160erfeziju uru\u010dio je Kre\u0161imir Oblak non\u0161alantnim pitanjem: “Ho\u0107e\u0161 li, Ivice, mo\u017eda biti slobodan od nastupa i ho\u0107e\u0161 li mo\u0107i sudjelovati na Zagrebu 58?”\u00a0\u0160erfeziju se izmakla zemlja ispod nogu, \u010dinilo mu se da sanja. Taj prvi festival, iako je pjevao drugonagra\u0111enu kompoziciju “Ljubavna pjesma”, nije jo\u0161 ni danas prebolio. Kompoziciju je dobio samo dva dana prije nastupa, pa je za to kratko vrijeme nije mogao dobro uvje\u017ebati. Bio je to njegov prvi nastup s velikim orkestrom.<\/p>\n

Danas o tome ka\u017ee: “Iza\u0161ao sam na pozornicu pun tjeskobe i treme. Mislio sam, ako ne otpjevam dobro, da \u0107e se \u010ditav svijet sru\u0161iti. Stao sam pred mikrofon i kad je u tom trenutku grunuo orkestar iza mojih le\u0111a, presjeklo me u koljenima.\u00a0To se osjetilo, ali tako je bilo i s Tonijem, Zdenkom… Uop\u0107e, mi debitanti nismo se proslavili. Dvije godine poslije toga festivala dr\u017eali su nas “na ledu”. Bio sam odlu\u010dio da prestanem pjevati. Posvetio sam se opet tenisu, hokeju, a najvi\u0161e studiju na Vi\u0161oj pedago\u0161koj \u0161koli.\u00a0Ipak, pjevanje mi je ostalo izvor prihoda. Nastupao sam i dalje u plesnjacima. Nas \u010detvoro mogli smo ispred zgrade zagreba\u010dke radio-stanice samo prolaziti. Nitko od mjerodavnih nije nas zvao da u\u0111emo. Meni su govorili da nemam dobar glas za snimanje. Uvjeravali su me da sam dobar pjeva\u010d “na \u017eivo”, ali da moje plo\u010de ne bi imale ba\u0161 nikakvih \u0161ansa.\u00a0Uvijek sam po\u0161tovao narodnu mudrost, ali sam tada osjetio na vlastitoj ko\u017ei da poslovica “tko pod drugim jamu kopa …” mo\u017ee zavr\u0161iti “…dvije sre\u0107e grabi”!”<\/p>\n

Jednog dana 1960. stigla je na adresu Ivice \u0160erfezija plava kuverta s pismom u kojem je pisalo: “Javite se svom vojnom odsjeku …” “U Armiji sam najbolje iskoristio svoje muzi\u010dko znanje. Pjevao sam vojnicima i ta mi je vje\u017eba kasnije dobro do\u0161la. Tih dana sam shvatio da uspjeh ne smije biti slu\u010dajan, da bi bio trajan.”<\/p>\n

Kao vojnik, Ivica \u0160erfezi pjevao je na festivalu “Zagreb 63”. To je bilo prvi put da se na civilnom festivalu pojavio pjeva\u010d u uniformi. Gledaoci su burno pljeskali iako kompozicija nije postigla uspjeh.<\/p>\n

“Kanarinac tetke Sofije, Pokopali smo ritam, Cipele nove, cipele stare, Cvr\u010dek i mrav, to su naslovi melodija koje sam dobivao na festivalima i koje jo\u0161 i danas ljude tjeraju na smijeh. Morao sam prihva\u0107ati ono \u0161to su mi nudili. Bio sam \u017eeljan afirmacije, sje\u0107a se \u0160erfezi i jo\u0161 uvijek s dozom gor\u010dine govori o tim danima.\u00a0Me\u0111utim, kad sam se vratio iz vojske, rekao sam sebi: “Dosta s tim parodijama na temu zabavne muzike!”\u00a0Tako sam se jednog dana uputio u zgradu zagreba\u010dke radio-stanice. Ponudio sam se za snimanje, iako me je to stajalo vlastitog ponosa.\u00a0Kad su mi odgovorili da ni\u0161ta ne snimaju jer navodno nema novaca, rodio se u meni inat.\u00a0Morao sam dokazati da nisam nametljivac i “grebator”, ve\u0107 da po\u0161teno radim svoj posao zabavlja\u010da i da sam za njega sposoban.\u00a0Htio sam dati lekciju drugima a i samome sebi o strpljivosti i upornosti koja mora uroditi plodom kad u \u010dovjeku postoji uvjerenje da je u pravu.”<\/p>\n

U jednom razgovoru Nikica Kalogjera skrenuo je pa\u017enju Ivici \u0160erfeziju na “elektri\u010dare” koji su bili mnogo jeftiniji od orkestra, a dovoljni za snimanje. “Nikica mi je tada predlo\u017eio jednu nje\u017enu kompoziciju. Prihvatio sam njegov prijedlog.\u00a0Ubrzo sam prona\u0161ao mlade i talentirane momke koji su tek osnivali sastav i prozvali se Crveni koralji.<\/p>\n

\"ivica-serfezi5\"<\/p>\n

Prodali smo besplatno “Ru\u017ee”<\/h3>\n

“Po\u010deli smo vje\u017ebati. Radili smo temeljito. Kad smo konstatirali da smo postigli najbolje \u0161to mo\u017eemo, oti\u0161ao sam uredniku zabavne muzike na radio-stanici i rekao mu: “Posljednji put ste mi kazali da nemate novaca za snimanja. Snimit \u0107emo bez dinara honorara nekoliko modernih stvari. Od vas tra\u017eimo samo to da nam osigurate studio.\u00a0Naravno, nitko normalan ne bi odbio takvu ponudu. Rizika za radio-stanicu nije bilo. Trud je bio na\u0161, izgubljeno vrijeme na\u0161e, rizik na\u0161, jedino je uspjeh mogao biti zajedni\u010dki. Ipak, i takva podjela nam je odgovarala. Tra\u017eili smo svoju \u0161ansu i izborili je, makar i po tu cijenu.”<\/p>\n

Tako je snimljena prva zlatna plo\u010da Ivice \u0160erfezija “Ru\u017ee su crvene<\/a>“. Poslije nje snimio je zaredom jo\u0161 \u010detiri koje su prema\u0161ile nakladu od 100.000 primjeraka i dvije koje su prodane u nakladi ve\u0107oj od 50.000.\u00a0Bile su to kompozicije \u0161to se i danas izvode: “Ksimeroni<\/a>“, “\u017delja”, “Vrati mi srce<\/a>“, “Suze liju plave o\u010di<\/a>“, “Ne\u0107u plakati” i “Marija Elena”. Pjesma Ivice \u0160erfezija “Ne mogu gledati suze u tvojim o\u010dima” tako\u0111er se izvrsno prodaje.\u00a0Ukupan broj svih njegovih prodanih plo\u010da iznosi oko 900.000. Prije nekoliko dana \u0160erfezi je primio vijest da je prvi kandidat iz redova pjeva\u010da zabavne muzike za “Zlatnu pticu” – trofej koji \u0107e se ubudu\u0107e dodjeljivati za milijunti prodani primjerak.<\/p>\n

“Imao sam potrebu da nabrojim sve te uspjehe, da bih jo\u0161 jednom dokazao da su prognoze u vezi sa mnom bile krive. Ponosan sam na ove statistike, ne zbog fame o mom disko-fenomenu, ve\u0107 zbog toga \u0161to su ti podaci najbolja potvrda moje parole o pjeva\u010dkom poslu: “Treba pjevati za publiku onako kako ona tra\u017ei i o\u010dekuje.”\u00a0Nije mi svrha da snimim plo\u010du kojoj \u0107emo se zatim diviti samo nas \u0161estoro u porodici i eventualno s nama krug najboljih prijatelja.”<\/p>\n

\"ivica-serfezi6\"<\/p>\n

Pjevam za prosje\u010dnog Jugoslavena<\/h3>\n

“Moj je cilj i najsretniji sam kad onaj moj susjed mesar ili radnik iz tre\u0107e smjene do\u0111e ku\u0107i, pa onako umoran za\u017eeli da \u010duje, na primjer, “Ru\u017ee su crvene”. Ja pjevam za njih, a ne zato da mi pro\u0111e vrijeme! Nikada se nisam razmetao svojom intelektualno\u0161\u0107u, svojim specijalnim stilom u zabavnoj muzici, specijalnim izrazom. Nastojim uvijek u svoj repertoar uvrstiti jednostavne melodije sa svakodnevnim ljudskim sadr\u017eajem. Mojim pjesmama nije potrebna specijalna atmosfera da bi se mogle do\u017eivjeti. Svatko i na svakom mjestu mo\u017ee ih slu\u0161ati, odmoriti se kraj toga, a ako je raspolo\u017een, na\u0107i i dio sebe u njima.\u00a0Govore mi s dozom potcjenjivanja da pjevam “srcedrapateljne” stvari. To mi ne smeta, jer kompliment mi je da ono \u0161to radim ima bar neke veze sa srcem, a to zna\u010di s ljudima. Cijenim i one koji druga\u010dije rade.\u00a0Me\u0111utim, ne bih mogao na\u0107i opravdanje za sebe kad bih stvarao i snimao za izabrane grupe ljudi.<\/p>\n

Postoji nekoliko pravila koja po\u0161tujem uvijek kad odlu\u010dim da snimim novu plo\u010du. Prvo, na plo\u010du nikad ne stavljam melodiju za koju nisam posve siguran da je odli\u010dna.\u00a0Za razliku od koncerata, na kojima pjevam sve, na plo\u010du stavljam samo one melodije koje su “hit”. Na nekim plo\u010dama koje sam vidio, na primjer, jedna pjesma je “bum”, a ostale kao da su dodane samo zato da se popuni snimka.<\/p>\n

Drugo o \u010demu vodim ra\u010duna, to je komercijalna strana. Plo\u010da je roba i treba je prodati. Moje profesionalno po\u0161tenje mi nala\u017ee da ne razo\u010daram kupca, stoga radim najkorektnije \u0161to mogu, nastojim pru\u017eiti svoj maksimum onima koji me vole.”<\/p>\n

Iako je \u0160erfeziju jasno da ne mo\u017ee ra\u010dunati sa simpatijama svih, on ne \u017eeli razo\u010darati onu ve\u0107inu koja mu je naklonjena. “Sve ovo govorim samo zato da bih potvrdio jo\u0161 jednu istinu o svojoj karijeri. Punih jedanaest godina, koliko ona traje, nalazim se u situaciji da moram nekoga uvjeravati. Mnogi jo\u0161 i danas za mene govore: “\u0160erfezi se probija!”\u00a0A vjerujte, u mnogo \u010demu je tako, iako to ne mogu objasniti.<\/p>\n

Uvijek sam morao probijati led, nikad mi nitko nije pomagao, a redovito su iza mene komentirali: “Pustite ga, \u0160erfa bu se ve\u0107 sna\u0161el!” Imali su pravo, jer inat jo\u0161 u meni postoji kao glavni stimulator i kao vodi\u010d prema stepenici vi\u0161e na koju se treba popeti.\u00a0To je dobro, jer onog \u010dasa kad stupim na posljednju stepenicu mogu i\u0107i samo nadolje. To je jedino \u010dega se svi pla\u0161imo, samo s tom razlikom \u0161to neki o tome \u0161ute, a neki se usu\u0111uju priznati.<\/p>\n

Ima jo\u0161 jedna pripovijetka o meni. To je moj financijski uspjeh. Zaista, sada imam sve \u0161to mi treba i \u0161to mogu po\u017eeljeti. Ali i kad nije bilo tako, znao sam se pokriti onoliko koliko mi je pokriva\u010d bio duga\u010dak!\u00a0No o tim danima ve\u0107 sam govorio. Svi mi podjednako zara\u0111ujemo, samo je razlika u tome kako novac tro\u0161imo. Ne bih se nikome usudio davati lekciju, ali se isto tako nikada ne bih odlu\u010dio da zagledam u tu\u0111u \u0161tednu knji\u017eicu i da javno o njoj komentiram.<\/p>\n

Bilo bi bolje da prekinemo s tim mra\u010dnim temama. Vratimo se \u010distoj i lijepoj zabavnoj muzici bez svih onih “igara istine” oko nje. Ne bih \u017eelio da ponovo probijam led. Neka to ovaj put u\u010dini netko drugi. Ipak, nadam se da sam uspio objasniti za\u0161to se ova pri\u010da o meni zove ‘Te\u0161ko se kalilo zlato’.”<\/p>\n

\"ivica-serfezi7\"<\/p>\n

Amo-tamo po bijelom svijetu<\/h3>\n

“Poznata je ona narodna: \u0161e\u0107er uvijek dolazi na kraju! Dakle ispri\u010dat \u0107u u ovom posljednjem dijelu pri\u010de o sebi svoja putovanja, jer to je onaj najvredniji dio mog uspjeha. Proputovao sam Evropu, tri puta sam bio u Americi (Kanada i SAD) i \u010detiri puta u SSSR-u.\u00a0Mo\u017eda ne biste vjerovali koliku promjenu pjeva\u010d na sebi mora izvr\u0161iti da bi imao uspjeha pred publikama tako antagonisti\u010dkih zemalja kao \u0161to su Amerika i SSSR. Ne radi se toliko o izboru repertoara koliko o na\u010dinu interpretacije.<\/p>\n

Rado slu\u0161an u SSSR-u Zanimljiva je publika u Moskvi, Lenjingradu, Kijevu, Vltavi, Krimu… Kad pjeva\u010d izvodi veselu kompoziciju, svi se smiju i raduju, kad pla\u010de, pla\u010du i oni, kad kuka, oni kukaju jo\u0161 ja\u010de.\u00a0A u Americi? Sasvim obratno! Ako pjeva\u010d pla\u010de, oni se smiju. Njima je to smije\u0161no. \u017dva\u010du svoje “bubble gum”, zavaljeni u stolicama primaju taj sentiment kao privatnu stvar interpretatora, koja se njih ba\u0161 nimalo ne ti\u010de.\u00a0Tamo je svakome jasno da je to biznis. Ne zanima ih koliko pjeva\u010d vrijedi, ve\u0107 koliko ima. Ve\u0107ina Amerikanaca koji posje\u0107uju na\u0161e koncerte ne \u010dita kritike, ve\u0107 eventualno nastoji saznati odakle je interpretator i u kojim se kolima vozi.<\/p>\n

Ako su ona prosje\u010dnom biznismenu nedosti\u017ena, zna\u010di da je doti\u010dni bolji od prosjeka i da se isplati i\u0107i na njegov koncert. U SSSR-u, kad odsjednete u hotelu ili jo\u0161 na aerodromu, izrazit \u0107e vam sve po\u010dasti koje se prire\u0111uju dragom gostu, dobit \u0107ete cvije\u0107e, vodi\u010da, pozdravljat \u0107e vas i tako \u0107e ostati sve do povratka.\u00a0U Americi, ako ste zaista o\u010dekivani, menad\u017eer \u0107e odmah pristupiti, izdeklamirati vam visinu honorara i eventualno druge mogu\u0107nosti zarade. Amerikanac dolazi na koncert i o njemu po\u010dinje razmi\u0161ljati tek onog trenutka kad se podi\u017ee zastor i stoga je on bez ikakvih predrasuda. Njemu je sve dobro.<\/p>\n

Te\u0161ko \u0107e se odlu\u010diti da isfu\u0107ka izvo\u0111a\u010da, ali \u0107e se isto tako te\u0161ko i odu\u0161eviti. Ta razlika me\u0111u ljudima osje\u0107a se i na drugi na\u010din. Na primjer, ve\u0107 na prvom gostovanju u SSSR-u upoznao sam jednog radnika u Moskvi – Kolju. Dakle, o tom poznanstvu bih mogao mnogo pri\u010dati.\u00a0Kolja i njegovo dru\u0161tvo obilaze sve moje koncerte diljem SSSR-a. Za vrijeme velike poplave u Zagrebu Kolja me je nazvao telefonom iz Moskve pitaju\u0107i: Ivice, da li ti \u0161to treba, da li si poplavljen? Za razliku od SSSR-a, u Americi nisam stekao prijateljstva koja bi trajala du\u017ee od mojih gostovanja.”<\/p>\n

Poznanstvo s velikanima<\/h3>\n

“S (Domenico) Modugnom sam se upoznao 1960. za vrijeme njegova gostovanja u Zagrebu i odmah se na\u0161ao u nebranu gro\u017e\u0111u, ali o tome se ve\u0107 dosta pisalo. Nekoliko godina kasnije upoznao sam Deana Martina, koji mi je omogu\u0107io da vidim njegovu probu u Hollywoodu u NBC studiju.\u00a0To je bio do\u017eivljaj! Silna tehnika, gu\u017eva u studiju, ekipe stru\u010dnjaka ne osvr\u0107u se jedni na druge, sve vrvi i zuji do onog poznatog znaka pazi, snima se! Tada nastupa Dean Martin. To mora uspjeti otprve! Sve je prora\u010dunato, do najsitnijeg detalja.<\/p>\n

\u010covjek ne mo\u017ee odoljeti a da ne uspore\u0111uje njihove studije s na\u0161ima. Oni rade mnogo manje, jer je sve unaprijed spremljeno, predvi\u0111eno, tu nema improvizacije.\u00a0No kad je snimka gotova, u usporedbi s na\u0161im snimljenim stvarima – ta se razlika u organizaciji ne vidi.\u00a0Samo, mi dobar dio posla rje\u0161avamo na licu mjesta, \u0161to je u Americi nedopustivo.<\/p>\n

\u0160armantnu Talijanku Minu sreo sam 1965. godine na \u0160alati. O njoj ne\u0107u mnogo govoriti, jer ona je manje-vi\u0161e poznata na\u0161oj publici. Idu\u0107e godine u Bostonu najja\u010di je dojam na mene ostavio George \u010cuvalo (Chuvalo), koji je jedini boksao sa Clayem 15 rundi.\u00a0To je bio uspjeh, jer nitko sa svjetskim prvakom nije mogao toliko izdr\u017eati. George je porijeklom iz Herceg-Novog. Razveselio se mom posjetu i uop\u0107e gostovanju Jugoslavena u Bostonu.<\/p>\n

U istom gradu sreo sam i sestre McGuire, kojima popularnost neprekidno raste. Moram se nasmijati kad se sjetim razgovora s njima.\u00a0Ve\u0107 nakon prvih rije\u010di upoznavanja razgovarali smo kao dugogodi\u0161nji prijatelji. Ostali smo zajedno jedan sat, a zatim se srda\u010dno rastali. Ipak, ne mogu se oteti jednom dojmu: da smo se npr. sreli idu\u0107eg dana na ulici, ne bi me ni prepoznale. Takve su poslovne Amerikanke. Ali tko zna, mo\u017eda i nemam pravo?<\/p>\n

Najve\u0107e je ime u albumu mojih poznanstava Valerij Voronjin (Valery Voronin), prvi nogometa\u0161 SSSR-a. To je najsimpati\u010dnija osoba koju sam sreo me\u0111u onima \u010dija su imena poznata \u010ditavu svijetu. Drugi velikan sporta je Frank Mahovli\u0107 (Mahovlich), tako\u0111er porijeklom Jugoslaven, koji je prije dvije godine dobivao od \u010dika\u0161kog hokej-kluba milijun dolara za potpis i nije pristao! Nabrojio sam ova poznanstva zbog toga da bih mogao izre\u0107i jednu misao o slavnim ljudima: me\u0111u anonimusima sam sreo mnoge komplicirane, va\u017ene i naduvene ljude – od ovih koje sam spomenuo nijedan nije takav, iako je njihova slava svjetska.<\/p>\n

Najve\u0107a predstava<\/h3>\n

“\u010cesto me pitaju: Ivice, koliko te je ljudi gledalo na najve\u0107em koncertu \u0161to si ga imao? Odgovor glasi: 20.000 posjetilaca u Lenjinovu dvorcu sportova 1966. u Moskvi. Kad pjeva\u010d nastupi na takvoj priredbi, ima osje\u0107aj da su svi stanovnici jednoga grada okupljeni u gledali\u0161tu.\u00a0\u0160to se mene ti\u010de, nisam imao ni\u0161ta ve\u0107u tremu nego obi\u010dno, iako ta impozantna brojka znatno utje\u010de na raspolo\u017eenje pjeva\u010da pred nastup. Tek danas shva\u0107am \u0161to zna\u010di takav nastup za pjeva\u010da zabavne muzike, me\u0111utim, onih dana to me uop\u0107e nije \u0161okiralo. Tako je to. Kad se doga\u0111aju va\u017ene stvari, \u010dovjek o njima manje misli nego onda kad ve\u0107 pro\u0111u.<\/p>\n

Jo\u0161 zna\u010dajniji nastup po broju gledalaca i slu\u0161alaca bio je svakako u septembru 1964. na sovjetskoj televiziji. Nastupio sam u njihovoj najgledanijoj emisiji “Aganjok” koju, prema statistikama, gleda \u010detrdeset milijuna sovjetskih gra\u0111ana. Poznati zagreba\u010dki novinar kasnije je o tom nastupu napisao: ‘Voditelj Aganjoka pri\u0161ao je Ivici \u0160erfeziju, obuhvatio ga oko ramena i sovjetskim gledaocima predstavio dragog gosta iz Jugoslavije. Ivica \u0160erfezi, nekada\u0161nji puki siroma\u0161ak iz predgra\u0111a Zagreba, dug i mr\u0161av dje\u010darac, nalik na trsku, malo poguren, u izno\u0161enoj ko\u017enatoj vjetrovki i crnom puloveru koji je nosio i kad je bilo hladno i kad je bilo vru\u0107e, poderanih cipela i bri\u017eno zakrpanih \u010darapa, mom\u010di\u0107 koji je sobom stalno vukao reket olinjalih \u017eica, po\u010deo je ovog trenutka najve\u0107u predstavu u \u017eivotu. Predstavu za \u010detrdeset milijuna gledalaca.’<\/p>\n

I dok pripremamo \u00a0nastavak \u017eivotne pri\u010de Ivice \u0160erfezija, stigla je u na\u0161u redakciju razglednica iz Moskve s pozdravima za \u010ditaoce “Plavog vjesnika”. Ivica \u0160erfezi se, naime, upravo nalazi na svojoj \u010detvrtoj turneji po SSSR-u.<\/p>\n

\/Plavi vjesnik, travanj\u00a01968 \/ Yugopapir<\/a>\/<\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Imao sam najljep\u0161e djetinjstvo. Stanovao sam u Filipovi\u0107evoj ulici, a nju okru\u017euju bre\u017euljci Zaj\u010deve i La\u0161\u0107ine. Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljep\u0161i dio Zagreba. Ljeti ribolov u Maksimirskom jezeru, kupanje, veslanje i sve igre vezane za \u0161umu. Zimi klizanje po jezeru, sanjkanje po okolnim bre\u017euljcima. Tu se u meni rodila ljubav prema sportu. Vrijeme kad nismo bili u \u0161koli, moji vr\u0161njaci iz susjedstva i ja provodili smo na ulici.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":6162,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[2],"tags":[75,726,328],"class_list":["post-6122","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-mozaik","tag-glazba","tag-ivica-serfezi","tag-retro"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/6122","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=6122"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/6122\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media\/6162"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=6122"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=6122"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mojevrijeme.hr\/magazin\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=6122"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}