Ne \u010dujemo tako rijetko oko sebe da djeca okrenu le\u0111a roditeljima. Ne mislimo pritom na djecu u pubertetu, znamo da su buntovni i da otporom prema autoritetu roditelja po\u010dinju razvijati svoj identitet i osje\u0107aj neovisnosti. Uostalom, to ih do kraja tinejd\u017eerskog doba naj\u010de\u0161\u0107e pro\u0111e pa, kako volimo re\u0107i, “do\u0111u malo k sebi”.<\/p>\n\n\n\n
U ovom tekstu bavimo se ozbiljnim odbacivanjem roditelja od strane odrasle djece od koje se o\u010dekuje makar malo empatije i minimum iskazivanja zahvalnosti i po\u0161tovanja. Taj minimum od svog sina, a posljedi\u010dno niti snahe, ne dobiva na\u0161a \u010ditateljica koja nam je uputila o\u010dajno pismo, jer se nema kome izjadati.<\/p>\n\n\n\n
“Majka sam k\u0107eri i sina. Dok sam bila mlada, nisam se stigla puno baviti s djecom. Mukotrpno smo gradili ku\u0107u, a imala sam i dublji problem – suprug me konstantno maltretirao. Danas sam na samom pragu \u0161ezdesete godine \u017eivota, suprug gaji ogromnu mr\u017enju prema meni, a nemam se kome povjeriti”, zapo\u010dela je svoje tu\u017eno pismo gospo\u0111a Vedrana.<\/p>\n\n\n\n
Potom je objasnila da iako suprugova bezobzirnost pe\u010de, on vi\u0161e nije najve\u0107i izvor njezine nesre\u0107e, ve\u0107 je to njezin sin. Ne samo da joj zabranjuje da vi\u0111a unuke, ve\u0107 joj, kako tvrdi, sipa i uvrede kakve su svakom razumnom \u010dovjeku potpuno neshvatljive. \u010cak i da ju smatra lo\u0161om majkom, treba li je vrije\u0111ati do te mjere da joj ka\u017ee da je ne \u017eeli \u017eivu? Nikada! A snaha, \u010dini se prema rije\u010dima gospo\u0111e Vedrane, taj te\u017eak odnos samo dodatno potkopava.<\/p>\n\n\n\n
“Kao \u0161to \u010duvam djecu od k\u0107eri i dru\u017eim se s njima, tako bih voljela vrijeme provoditi i s djecom od sina. Na \u017ealost, to mi nije dopu\u0161teno, jer je snaha zabranila da djecu uop\u0107e i vi\u0111am. To moj sin ne samo da podr\u017eava, ve\u0107 mi i sam sipa najte\u017ee uvrede. \u0160to re\u0107i o vrije\u0111anju, mislim da je dovoljno re\u0107i i samo to, da mi vlastiti sin \u017eeli smrt”, ka\u017ee ova o\u010dajna majka i baka.<\/p>\n\n\n\n
Ukazala je potom na to koliko svima nama na\u0161i roditelji, jednom kad ih vi\u0161e nema na ovome svijetu, nedostaju do kraja na\u0161ih \u017eivota. Dok su \u017eivi, znamo da bezuvjetno stoje iz nas, bdiju nad nama, mole za nas, a sve to pru\u017ea emocionalnu sigurnost koju gotovo nitko ne mo\u017ee nadja\u010dati. Gospo\u0111a Vedrana upravo tome svjedo\u010di rije\u010dima: “Sve mi to jako te\u0161ko pada jer nemam vi\u0161e ni majku ni oca i nemam s kime podijeliti moje najdublje boli. Samo sam s njima to mogla! A boli me, ne mogu ni opisati koliko”.<\/p>\n\n\n\n
Je li to poruka svim k\u0107erima i sinovima koji su odbacili svoje roditelje? Nadamo se da je tako.<\/p>\n\n\n\n
Jedini tra\u010dak svjetla u njezinoj tuzi su unuke koja joj je podarila njezina k\u0107i. “Za k\u0107erkinu djecu sam jako vezana. Oni me obo\u017eavaju, cijela k\u0107erina obitelj me obo\u017eava. Oni me i dr\u017ee na \u017eivotu. Ali to ne mo\u017ee odagnati svu moju bol koju osje\u0107am zbog odbacivanja koje sam do\u017eivjela od sina i snahe. S puno se suza borim, one padaju za doru\u010dkom, ru\u010dkom i ve\u010derom. Imam ipak toliko vjere da se nadam da \u0107e mi dragi Bog biti u pomo\u0107i. Nikome na ovome svijetu ne bih po\u017eeljela suze koje ovoliko bole”, napisala je na kraju pisma gospo\u0111a Vedrana.<\/p>\n\n\n\n