Svi smo mi svjesni da se svatko od nas mora pripremiti na smrt voljenih, i svoju vlastitu. I doista je onako kako su stariji oko mene znali zavr\u0161avati razgovore o prolaznosti \u017eivota, pa je i moj djed kad je umrla baka rekao: “Bila je bolesna i znao sam da \u0107e taj dan brzo do\u0107i, ali na odlazak voljenih nikad nismo i ne mo\u017eemo biti spremni.”<\/p>\n\n\n\n
Tuga i bol su neminovni, to je, uostalom, proces kojim se dostojno oprostimo od njih, otpustimo ih s ljubavlju, poslo\u017eimo misli i nakon toga se potrudimo nastaviti sa \u017eivotom.<\/p>\n\n\n\n
Neki nas udarci ipak slome vi\u0161e od o\u010dekivanja, ba\u0161 kao \u0161to je opisala \u010ditateljica Quore koja se pita ho\u0107e li mo\u0107i i kako \u0107e \u017eivjeti kad joj umre voljeni suprug. Do sada su je, mo\u017ee se pro\u010ditati izme\u0111u redaka, iz tuge i depresije nakon gubitka bliskih osoba izvla\u010dili njezin suprug i bolestan sin, zbog kojih je morala skupiti snage za dalje. No sada, kad je suprug na samrti, boji se da vi\u0161e ne\u0107e mo\u0107i skupiti snage za dalje, za bolesnog sina.<\/p>