“Imam 76 godina i zvanje magistrice znanosti, koje sam stekla davne 1979. godine, u vrijeme kad se za diplomu moralo u\u010diti i nije je se moglo kupiti bez pola muke. Isto obrazovanje je imao i moj pokojni suprug. Oboje smo cijeli radni vijek radili na odgovornom mjestima i imali pristojna primanja za koja su se uredno pla\u0107ali svi doprinosi, pa tako i doprinos za mirovinsko osiguranje. U mirovinu smo oti\u0161li sa 39,6 odnosno 39,9 godina radnog sta\u017ea”, objasnila je na po\u010detku svog pisma umirovljenica Nada.<\/p>\n\n\n\n
No, ve\u0107 u vrijeme kad su oni i\u0161li u penziju, osjetili su nepravdu. “Mirovine nam nisu bile lo\u0161e, ali i tad smo bili prevareni jer su oni koji su oti\u0161li ranije u mirovinu imali daleko ve\u0107a primanja”, napisala je i ukazala na to da su se pravila izra\u010duna \u010desto mijenjala i da su se mnogi osjetili o\u0161te\u0107enima u usporedbi s drugima.<\/p>\n\n\n\n
“Suprug je umro prije pet godina i ja danas nemam nikakova prava, on kao da nije ni postojao. Pitam se za koga je on pla\u0107ao tolike godine doprinos za mirovinsko. \u017divim u ku\u0107i u kojoj smo zajedno \u017eivjeli. Re\u017eije su mi ostale iste, a primanja su itekako manja. I \u0161to sad ja i mnogi drugi poput mene, bi li se trebali rije\u0161iti onoga \u0161to smo u \u017eivotu stvarali i bi li potom trebali poku\u0161ati zaboraviti sve uspomene i dosada\u0161nji \u017eivot?”, pita se \u010ditateljica Nada.<\/p>