Ju\u010der je oko pola milijuna \u0111aka u Hrvatskoj krenulo put svojih \u0161kola. Me\u0111u njima je i tridesetak tisu\u0107a prva\u0161i\u0107a koji \u0107e taj dan pamtiti cijeli \u017eivot. Za lijepe uspomene pobrinut \u0107e se roditelji i nastavnici koji se pedago\u0161kim pristupom bitno razlikuju od onih prije pola stolje\u0107a. Zato smo vas pitalo po \u010demu pamtite prvi ulazak u \u0161kolu i kako je \u0161kolovanje izgledalo nekad. Evo \u0161to ste nam rekli.<\/p>\n\n\n\n
1961. godina. Divna u\u010diteljica, lijepi, najljep\u0161i dani. Puno zajedni\u0161tva, drugarstva i igre. Svi smo bili podjednaki u svemu. Nije bilo takvoga natjecanja kao danas; ni roditelja, ni djece. Torbe, pernice, odje\u0107a, sve je bilo skoro isto, jer u trgovinama i nije bilo izbora kao danas. Postojala su dva, tri modela i to su svi kupovali. U na\u0161e doba nije bilo slika po torbama, pernice su bile drvene ili ko\u017ene sa “rajfe\u0161lusom”, tinta u bo\u010dici, olovka tzv. “tintoblajka” koju malo pljucne\u0161 pa bolje pi\u0161e, \u0161lape, crvene ga\u0107ice (cure), de\u010dki (plave) i bijela ili mornarska bluza za tjelesni. Emajlirani lon\u010di\u0107 za bijelu kavu. I kruh i mast za u\u017einu.<\/p>\n\n\n\n
Ne pamtim \u0161kolu po lijepim uspomenama. U prva dva razreda sam i\u0161la u grad u \u0161kolu. Potom su nas degradirali jer smo bili selja\u010dka djeca i morali smo u \u0161kolu u selu. Obje nastavnice su bile stare i \u017eiv\u010dane i nisu voljele djecu sa sela. A od petog pa nadalje u\u010ditelji su djecu iz sela stavljali u zadnje klupe i svakoga tko je i\u0161ao na vjeronauk u\u010diteljica je tjerala stajati u kutu cijeli sat. U\u010ditelj iz matematike je ubijao boga u nama. Mrzila sam \u0161kolu.<\/p>\n\n\n\n
Bilo je to davne 1960. godine. \u0160kolu pamtim po packama sa \u0161ibom i \u0161amarima. Ne samo ja, svi su ih dobivali zbog sitnica. Bio je to u\u017eas od frustriranih u\u010diteljica.<\/p>\n\n\n\n
Krenula sam u prvi razred davne, davne 1956. godine. Sa\u0161ili su mi lijepu \u0161arenu haljinicu od materijala \u0161to su mi ga poslali stri\u010devi iz daleke Amerike. Tata mi kupio crvenkaste cipelice – mu\u0161ke, jer \u017eenskih nije bilo i malu sme\u0111u torbu koja se nosila u ruci. U\u010diteljica mi je trebala biti mamina prijateljica a meni jako draga teta. Vratila sam se iz \u0161kole sva uplakana. Na mamin upit \u0161to mi se je dogodilo ja sam sva o\u010dajna rekla: “Nema vi\u0161e tete Nike!” Naime , moja omiljena teta i u\u010diteljica nam je rekla da je moramo oslovljavati sa “drugarice u\u010diteljice”. Ja sam u svojoj maloj glavi promislila da su mi uzeli tetu. Mama je shvatila i utje\u0161ila me da \u0107u imati svoju tetu Niku uvijek poslije nastave. Nezaboravno sje\u0107anje.<\/p>\n\n\n\n
Od 1. do 4. razreda u\u010diteljica nam je bila vjerojatno iskompleksirana \u017eena. Mu\u017e joj je bio politi\u010dar i \u017eivjela je kruto- Bila je stroga, bez emocija, nije imala svoje djece. Nije imala razumijevanja za nas otvorenu, spontanu djecu. \u010cesto me je \u010dupala za kosu i povla\u010dila za uho. Poslije sam ju opravdavala i poku\u0161ala razumjeti. Bila je nesretna, kruta osoba. \u017dalim ju i danas. Nije joj bilo ni lijepo ni lako.<\/p>\n\n\n\n
1962. godina. Prvi dan prvog razreda. Sva u strahu i u suzama. Prva \u010detiri razreda su bila OK, iako smo dva puta mijenjali drugaricu. U petom razredu smo dobili razrednicu koja je bila tolika \u017eiv\u010denja\u010da da nas je sve mlatila sa ravnalom po dlanovima. Ako smo jako pogrije\u0161ili, onda po gornjoj strani dlana. De\u010dkima su svima bile crvene usi od navla\u010denja za svaku sitnicu, a u stanju je bila dr\u017eati nas da stojimo cijeli \u0161kolski sat i tako prepisujemo sa plo\u010de. Stajanje u kutu je bila bla\u017ea kazna. E onda su se roditelji pobunili i mazohistica je dobila otkaz. Iz tog njenog vremena mi je trauma kuta i kosa u repu. Jednom sam zaboravila papu\u010de i pred cijelim razredom me izvela pred plo\u010du, na\u0161potala me je i navukla za uho. Pa koje dijete bi voljelo i\u0107i u \u0161kolu pod takvim odgojnim metodama?<\/p>\n\n\n\n
1970. godina, sun\u010dani Mostar, tata i ja. U\u010diteljica \u0160tefica – predivna osoba. Sve nas je voljela. Moje krasno djetinjstvo.<\/p>\n\n\n\n