Nevjerojatno je trnovit \u017eivotni put gospo\u0111e Marije, jo\u0161 od malih njezinih nogu. “Po\u010dela sam raditi, sezonski, \u010dim sam zavr\u0161ila osmi razred osnovne \u0161kole, a sve da da bih se mogla sama dalje \u0161kolovati. Tako sam svake praznike iz \u0161kolske klupe direktno odjurila na posao. Zavr\u0161ila sam srednju \u0161kolu, no na moju veliku \u017ealost, moj pokojni otac mi nije dopustio da se dalje obrazujem”, opisuje nam u uvodu podu\u017eeg pisma. \u00a0<\/p>\n\n\n\n
Udala se s 21 godinom. “Bila sam primorana, nije tu bilo ljubavi. Time sam pobjegla iz te\u0161ke obiteljske stvarnosti. No, nisam imala sre\u0107e \u2013 moj mu\u017e je bio netolerantan, a alkohol opet prisutan. A svekrva, ona me pak doslovno mrzila”, doznajemo od gospo\u0111e Marije.<\/p>\n\n\n\n
Na svijet su, povjerava nam, ubrzo do\u0161li i maleni an\u0111eli kojima je trebala ljubav i toplina obiteljskog doma, a u domu su vladale sva\u0111e i svakodnevne traume. Bilo je toliko stra\u0161no, otkriva nam nadalje, da je svekrva dvaput sjekirom nasrnula na nju, pred o\u010dima male dje\u010dice. “Gledala sam smrt u o\u010di i bojala se za svoj i za \u017eivot svoje djece”, doznajemo.<\/p>\n\n\n\n
No, nakon svih patnji, uspjela je sa suprugom kupiti ku\u0107u i maknuti se. “Ali, sad smo se pak zadu\u017eili do grla i uz lihvarske kamate. Primali smo prijetnje zbog dugova. Djeca su rasla, trebalo ih je \u0161kolovati, i\u0161li su na fakultete, a mi smo skoro pa 20 godina grcali u dugovima. Sve da djeci priu\u0161timo i ono \u0161to nemamo”, iskrena je gospo\u0111a Marija.<\/p>\n\n\n\n
Danas su njezina djeca odrasli ljudi, a ona ima snahu i zeta, iako to joj nisu na papiru. Voli ih, naglasila je, kao da ih je ona rodila. “I njih je rodila majka koja ih voli i tu majku bi isto boljela tuga njenog djeteta. A partnerica mog sina ostala je vrlo mala bez majke, a poslije i bez oca. I \u0161to drugo ja mogu osim poku\u0161ati joj nadomjestiti tu prazninu koju je pretrpjela. Po\u0161tujemo se uzajamno. Imam bolji odnos sa njom nego sa svojom k\u0107eri. Tu\u017ena sam kad je ona tu\u017ena, radujem se njenoj sre\u0107i. Zamolila sam je da me zove imenom, jer ne \u017eelim nositi ime svekrva <\/em>kao podsjetnik na ono \u0161to sam pretrpjela”, otkrila nam je.<\/p>\n\n\n\n Majku, svjesna je, ne mo\u017ee nitko zamijeniti, ali ona se trudi biti \u0161to bli\u017ea toj ulozi. “I \u017eelim za kraj re\u0107i da im se ne mije\u0161am u \u017eivot. Samo \u017eelim da budu sretni kad ve\u0107 ja nisam bila. A moja poruka svim majkama koje misle da su ostale bez sinova zato \u0161to su oni odlu\u010dili napustiti obiteljsko gnijezdo, glasi – pustite ih da \u017eive svoj \u017eivot, i mi smo odlazili od svojih roditelja, to je prirodno”, rije\u010di su gospo\u0111e Marije.<\/p>\n\n\n\nPrirodno je oti\u0107i i zasnovati obitelj <\/h3>\n\n\n\n