\u017divotnih briga, ka\u017ee gospodin Franjo, njemu i supruzi Mariji nije nedostajalo. “Nitko si danas ne mo\u017ee zamisliti kakva je to neima\u0161tina nekad bila na selu. Kad se sjetim da smo s dvoje djece \u017eivjeli u maloj kuhinji u kojoj je bila jedina pe\u0107 koju smo imali u ku\u0107i, a zime su bile stra\u0161ne i duge, ne znam kako smo izgurali.”<\/p>\n\n\n\n
“Tu smo jeli, spavali, kupali se, to su bila na\u0161a \u010detiri zida do prolje\u0107a. Po korama leda i\u0161li smo svaki dan u \u0161talu – krava, svinje, koko\u0161i, par ovaca i ponekad bi imali ze\u010devi, sve je to bila briga, ali nas je to prehranilo. Moja \u017eena je bila vrijedna, svega je privredila i pametno je raspolagala s onim \u0161to smo imali, iako je imala samo osmoljetku”, rekao je.<\/p>\n\n\n\n
Rekao je potom i ne\u0161to danas gotovo nezamislivo. “Ja sam njoj cijeli \u017eivot davao cijelu moju pla\u0107u, i poslije penziju. Cijelu, na ruke. Onda je ona meni izvadila koji dinar kad sam koju nedjelju i\u0161ao u birtiju, volio sam sa seoskim mu\u017eevima i\u0107i na gemi\u0161t. Za\u0161to sam joj sve dao? Zato jer sam znao da \u0107e ona s tim novcem najbolje umjeti prehraniti nas i \u0161kolovati djecu. Oboje djece zato danas imaju fakultete. U to je vrijeme ona prodavala jo\u0161 i mlijeko, sir, meso. Ja sam dodatno zaradio bave\u0107i se obradom drva i izgurali smo. Danas sam ponosan na djecu i nju, koje nema ve\u0107 godinu dana”, rekao je.<\/p>