Gospo\u0111a Marija ima 82 godine. U stara\u010dkom je domu i njezin \u017eivot nije ni sjena onoga \u0161to je bio kad je bila u naponu snage. Zna da se vrijeme ne\u0107e i ne mo\u017ee vratiti, ne mu\u010di je to \u2013 mu\u010di je samo\u0107a, jer unato\u010d vlastitoj djeci i unucima, stalno je sama u kratka \u010detiri zida.<\/p>\n\n\n\n
“Imam 82 godine. Imam \u010detvero djece, \u010dak 11 unu\u010dadi, dva praunuka. I sobu od 12 kvadrata. Nemam vi\u0161e svoju lijepu ku\u0107u, nemam vi\u0161e ni skupih stvari. Ali, imam nekoga tko \u0107e mi svaki dan malo pospremiti sobu, promijeniti posteljinu kad treba, pripremiti mi topli obrok, izmjeri tlak i izvagati me. Nema oko mene vi\u0161e smijeha mojih unuka, ne gledam ih kako rastu, grle se i sva\u0111aju”, rije\u010di su gospo\u0111e Marije na koje se ste\u017ee srce. <\/p>\n\n\n\n
Prvo je pitanje koje si \u010dovjek na to postavi: Zar joj ba\u0161 nitko ne dolazi? Dolazi. “Neki mi dolaze svaka dva tjedna, neki svaka tri-\u010detiri mjeseca, a neki nikad. Tjedni znaju pro\u0107i, a nikoga. Kako mi je? Zimi vi\u0161e ne pe\u010dem kola\u010de, ne ure\u0111ujem ku\u0107u u bo\u017ei\u0107nom ruhu, ne pletem. Ljeti vi\u0161e ne okopavam vrt. I dalje imam hobije i volim \u010ditati, ali me o\u010di brzo zabole”, opisuje nadalje ova usamljena majka, baka i prabaka.<\/p>