Iako za hrvatske omjere ima solidnu mirovinu od 820 eura, gospo\u0111a Mima svjesna je da joj visina mirovine ne garantira da \u0107e mjesto u stara\u010dkom domu dobiti odmah. Zato se prijavila jo\u0161 prije pet godina, no mjesta jo\u0161 nigdje na vidiku.<\/p>\n\n\n\n
“Mjesto u domu se \u010deka osam do deset godina, zna\u010di jo\u0161 tri do pet godina bih trebala gurati ovako sama u nadi da \u0107u do tada mo\u0107i uz stepenice. Kako moje godine, a imam ih 78, kao i zdravstveno stanje sada stoje, uskoro vi\u0161e ne\u0107u mo\u0107i \u017eivjeti sama. Stoga sam sve nesretnija i depresivnija, krajnje zabrinuta \u0161to \u0107e biti sa mnom”, pi\u0161e nam ova umirovljenica.<\/p>\n\n\n\n
Namu\u010dila se za \u017eivota, bila je samohrana majka i te\u0161ko je radila. “Od svoje \u010detrdesete godine sama bila sam samohrana majka dvoje djece (od njihove osme i osamnaeste godine do zavr\u0161etka studija). Oboje djece sada \u017eive u Zagrebu gdje su ostali nakon \u0161kolovanja. Rade, imaju obitelji, s vremenom su sami sebi kupili stanove”, otkriva nam u pismu koje je napisala za rubriku Povjerljivo<\/a>.<\/p>\n\n\n\n Donijela je te\u0161ku, ali logi\u010dnu odluku da se u dom za starije zapi\u0161e u Zagrebu. “Voljela bih zadnje godine svog \u017eivota opet provesti \u0161to vi\u0161e sa svojom djecom i unucima. Htjeli bih im biti blizu, ali ne na teret i brigu, dovoljno bi mi bilo da se povremeno vi\u0111amo, tje\u0161io bi me i osje\u0107aj da su mi nadomak ruke”, pi\u0161e iskreno.<\/p>\n\n\n\n Potom je ponovila svoje strepnje: “Najvi\u0161e me mu\u010di taj problem dobivanja mjesta u domu”, ukazala je na ovu boljku koja nije samo zagreba\u010dki problem, ve\u0107 je ovako popunjena ve\u0107ina javnih domova u Hrvatskoj, osobito onih u ve\u0107im gradovima.<\/p>\n\n\n\n Gospo\u0111a Alma<\/strong> tako\u0111er je bila samohrana majka koja danas u\u017eiva u uspjehu i zdravlju svoje dvoje zahvalne djece, ako i dvoje unu\u010dadi. Njezina najve\u0107a briga trenuta\u010dno je njezin otac koji je dvaput bio u braku i obje su mu supruge umrle. “Tata je sam ostao sa 74 godine. Godinu dana nakon smrti druge \u017eene po\u010deo je psihi\u010dki i fizi\u010dki tonuti<\/strong>. Sve je gore i gore”, napisala nam je gospo\u0111a Alma u povjerljivom pismu.<\/p>\n\n\n\n Potom otkriva da je s ocem sagledala sve mogu\u0107nosti oko njegova zbrinjavanja. “Naposljetku je pristao i\u0107i u stara\u010dki dom, budu\u0107i da nemamo drugo rje\u0161enje. No, do\u0107i kod nas u dom samo je san, tako da smo se svi ve\u0107 razboljeli od brige jer je fizi\u010dki lo\u0161e i anksiozan. Ne vidimo izlaz i svaki dan se pitamo je li ljudima, kad im je najpotrebnije, toliko nemogu\u0107e osigurati mjesto u domovima”, pita se zabrinuto gospo\u0111a Alma.<\/p>\n\n\n\n Kakva su va\u0161a iskustva s \u010dekanjem mjesta u domu za starije?<\/p>\n\n\n\nAlma: Vapimo za smje\u0161taj oca u dom<\/h3>\n\n\n\n
Zanima nas va\u0161a pri\u010da<\/h3>\n\n\n\n